Konačno, 26. travnja, nakon mnogih priprema, iz nekoliko samostana Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, grupice mladih srednjoškolaca, studenata i radničke mladeži, tj. framaša, uputile su se prema Puli, ili točnije prema pulskom samostanu sv. Franje. Taj, jedan od najstarijih samostana hrvatskih franjevaca konventualaca izabran je kao "samostan domaćin" Petoga provincijskog susreta Frame, a kao pripomoć njemu, velikodušno se odazvao i povijesno puno mlađi samostan sv. Ivana Krstitelja sa svojim framašima. Naime to su dva samostana u kojima žive i djeluju franjevci konventualci povezujući tako središnju jezgru grada s gradskom periferijom, dijelom naselja na putu prema Medulinu.

Oko 18 sati već je sve brujalo oko samostana i u samom samostanskom klaustru sv. Franje. Dočekali su nas domaćini, gvardijan samostana sv. Franje fra Đuro Vuradin i gvardijan samostana sv. Ivana fra Tomislav Cvetko sa svojim framašima. Uredno su nam podijelili identifikacijske iskaznice kao i majice, te pjesmarice priređene upravo za ovaj susret. Smjestili su nas u samostanske prostorije i susret je mogao započeti.

Tema susreta, upravo prikladna za mjesto održavanja, uz obale Jadranskog mora, bila je: "Izvezi na pučinu!". No ta tema je imala i podnaslov, posebno značajan za mlade ljude: "Zašto ste me tražili?". S ovim upitom nakon franjevačke večere, pozdrava i kratkog predstavljanja, započeo je i sam susret. Pošto su nam framaši iz Novog Marofa promotivno otpjevali himnu susreta, koju su sami napisali i skladali, pošli smo u procesiji s upaljenim luminima oko starodrevnog samostana i ušli u polutamnu, franjevačku crkvu. Bdijenje je pripremila Frama iz Novog Marofa sa svojim duhovnim asistentom fra Ivanom Bradarićem. Inače njihov band "Libertas" bio je glavni oslonac liturgijskog i izvanliturgijskog pjevanja na čitavom susretu.

Nakon bdjenja framaši su još dugo "bdjeli" do kasnih noćnih sati u bratskom razgovoru, upoznavanju novih prijatelja i pjevanju duhovnih pjesama.

Sljedeći dan nakon doručka, jutarnje molitve i predavanja na temu "Izvezi na pučinu!" bilo je predviđeno doslovno izlaženje brodom na pučinu do "Fratarskog otoka", gdje se trebao održati rad po skupinama, a zatim plenum i "roštiljada" u prirodi. Međutim, izgleda da je Gospodin imao druge planove. Umjesto mirnog mora i sunčanog dana poslao nam je obilnu i upornu kišu kao i uzburkano more te se ovaj spomenuti program morao održati u samostanu. No program je bio tako dobar, a roštilj tj. ručak da i ne spominjemo, tako da se nitko nije previše žalio na nevrijeme.

Glavno predavanje održao je fra Josip Blažević, koji trenutno studira u Rimu. Na temelju Lukinog teksta (Lk 1, 79) fra Josip nas je pozvao na surfanje Evanđeljima, koje se posebno razvilo u radu po skupinama. Fra Josip je dao i temeljne smjernica toga rada. Glavne okosnice ili pitanja koja su proizašla iz predavanja na temu "Izvezi na pučinu!" odnosila su se na shvaćanje Crkve, odnosa prema Riječi Božjoj, u skladu s onim: "Na tvoju riječ bacit ću mreže", zatim promišljanje o konkretnim načinima izlaska na "pučinu", povezano s davanjem Framinih obećanja, te na kraju odgovor na pitanje: Zašto ste me tražili?

Popodne smo se ipak malo otisnuli, no ne brodom, nego autobusima. Iskoristili smo popodnevno proljepšanje vremena i posjetili grad Rovinj i prekrasnu crkvu sv. Eufemije, gdje nas je lijepo primio župnik, unatoč mnogim vjenčanjima koja je taj dan imao.

Po povratku iz Rovinja nastavili smo program s pokorničkim bogoslužjem, koje je također predvodio fra Josip, nastojeći pomoći mladima da zavire malo pažljivije u nutrinu svoje duše.

Unatoč mnogim fratrima ispovijedi su potrajale dosta dugo, što je znak da je fra Josip svojim riječima mlade zaista "zdrmao". Slijedila je sv. misa, vrhunac dana. Zaista je to bilo slavlje u pravom smislu riječi. Crkva sv. Franje orila je zanosnim pjevanjem, a u propovijedi je fra Josip opet briljirao. "Dragi framaši, na svakome od vas leži odgovornost za spasenje svijeta. Vi morate riječ Božju poslušati, poput Marije o njoj u svome srcu razmišljati, dopustiti da se ona u vašem srcu začne i da urodi spasenjem. A onda to spasenje treba naviještati svima, tj. izvesti na pučinu i baciti mreže. Već je dosta našega neplodnog života u grijesima. Moramo konačno začeti riječ kako bismo i mi bili na ‘izgrađivanje Tijela Kristova’", naglasio je propovjednik. Još je mlade primjerima hrabrio i pozivao da njihovo ispovijedanje vjere ne bude površno, nego konkretno i proživljeno.

Zbog nešto duže mise večera je malo kasnila, ali je zato bio i bolji apetit za pizzu koja je bila za večeru. Potom smo imali prekrasnu bratsku večer u samostanskom klaustru. Svaka se zajednica predstavila svojom posebnom točkom. Tako se moglo čuti zagorskih, podravskih, dalmatinskih, slavonskih, posavskih, naravno - istarskih pa čak i slovenskih pjesama od naših prijatelja iz Ptuja i Ljubljane.

Posebni gost večeri bio je uvaženi "vibrafonist" g. Vedran iz Pule koji se profesionalno predstavio na, za mnoge do tada nepoznatim instrumentima, vibrafonu i marimbi.

Sljedeće jutro je bilo posebno vedro i blistavo sunčano. Na jutarnjoj molitvi desetak mladih iz župe sv. Ivana službeno je primljeno u Framu. Bili su vrlo ponosni što se to primanje dogodilo baš za vrijeme provincijskog susreta, a svi smo ih ohrabrili burnim pljeskom i srdačnim čestitanjima. Potom smo pješice prošli kroz grad Pulu, pjevajući, sve do župe sv. Ivana gdje je u 11:30 bila završna sv. misa koju je predslavio ministar provincijal fra Ilija Miškić, u koncelebraciji svih duhovnih asistenata koji su bili prisutni sa svojim mladima. Pod tom misom je sedam framašica iz župe sv. Ivana dalo svoja prva obećanja. Fra Ilija je u svojoj propovijedi posebno ohrabrio prisutne da se uvijek uzdaju u Krista jer je on jedini Put, Istina i Život.

Nakon mise uslijedila je i zajednička fotografija. Bilo je teško zgurati sve u okvir jedne slika, ali ipak smo uspjeli. Autobusima smo se vratili nazad do sv. Franje gdje je bio svečani ručak, a glavni specijalitet bili su istarski "fuži".

Došao je i trenutak odlaska - 28. travnja. Na rastanku domaćinima i njihovim suradnicima, prijateljima i dobročiniteljima upućujemo riječi zahvale na dobroj suradnji i na franjevačkoj dobroti. Pripreme za povratak teku dosta sporo i teško, kao da je odlazak došao prebrzo ili se taj starodrevni samostan mnogima prilijepio za srce. No, obogaćeni riječima i iskustvima susreta našli smo snage i za rastanak, razmijenivši adrese da se možemo i dalje međusobno poticati i hrabriti kako bismo znali da se ne treba bojati izvesti na pučinu svijeta, ako je to na Kristovu riječ i ako se potpuno povjerimo njemu.