Ovogodišnje Pismo svećenicima, koje već tradicionalno papa Ivan Pavao II. upućuje na Veliki četvrtak katoličkim službenicima oltara, ponovno je u srž poruke stavilo važnost i vrijednost sakramenta pokore, u aktivnom i pasivnom smislu. Svećenici su djelitelji ovoga sakramenta, i Papa ih podsjeća na potrebu zdrave ravnoteže između strogosti i popustljivosti, koje se mogu sukobiti u primjeni sakramenta pomirenja. No, oni također i primaju ovaj sakrament, pa ih Papa podsjeća na ovu potrebu i dužnost. Posebno pri kraju Pisma Sveti Otac iskreno izražava potresenost i bol nad onim grijesima braće svećenika kojima se na poseban način izdaje milost primljena svetim redom. Papa zabrinuto govori o teškim sablaznima koje bacaju veliku sjenu na većinu zaslužnih svećenika. Jasna je aluzija na svećenike koji u posljednje vrijeme izazivaju svjetsku pažnju svojim sablažnjivim ponašanjem s obzirom na pedofiliju i homoseksualizam. Zbog toga je i crkvena javnost potresena onime što Papa naziva "otajstvo zloće", čemu svećenici trebaju suprotstaviti "otajstvo križa". U nekim zemljama čak su se i pojedini biskupi odrekli službe, svjesni da su umiješani ili da nisu dovoljno poduzeli u sprečavanju ove sablazni o kojoj sve više pišu i govore svjetski mediji, ne uvijek bez pokrića i bez dokaza.

U Vatikanu je početkom travnja predstavljeno treće izvorno izdanje Rimskog misala. To je tzv. editio typica, latinski izvornik, uzorak za vjerne prijevode na sve narodne jezike. Nakon 27 godina pojavljuje se novo latinsko izdanje (prvo je objavljeno nakon Koncila, 1970. godine). Na predstavljanju ovog pothvata (teškoga gotovo pet kilograma) kardinal Arturo Medina Estevez, prefekt Kongregacije za božanski kult i vršenje sakramenata, istaknuo je da se ne radi o pukom, običnom pretisku prethodnog izdanja, već o "službenom pravom i vlastitom izdanju, koje je posuvremenjeno, a namijenjeno je za euharistijsko slavlje na latinskom jeziku". Ono će poslužiti, istaknuo je prigodom predstavljanja ovaj crkveni dostojanstvenik, "kao neposredni temelj za prijevode na narodne jezike, što je briga i obveza biskupskih konferencija raznih zemalja cijeloga svijeta. To je uzorak na koji se treba pozivati". U novom izdanju nema nekih većih novosti, osim što je proširen broj euharistijskih molitava, posebno onih za razne slučajeve pomirenja i u misama za djecu. U kalendarij opće Crkve uvrštena su imena nekih novih svetaca kao obvezatni spomendani (Maksimilijan Kolbe, Edith Stein). A kao najistaknutiju novost, podsjetio je kardinal Estevez, svakako valja izdvojiti mogućnost kojom se proširuju ovlasti primanja pričesti pod obje prilike, što je dosad bilo dosta ograničeno. Biskupske konferencije trebaju odrediti prilike u kojima će se moći primijeniti ove ovlasti. Uostalom, završio je prefekt nadležne vatikanske kongregacije, sada tek počinje nova faza rada povjerena biskupskim konferencijama, koje trebaju izvršiti reviziju dosadašnjih prijevoda i prilagoditi ih ovom latinskom uzorku.

Budući da se stanje u Svetoj Zemlji nimalo ne smiruje, čak se stalno pogoršava, Sveta Stolica je pojačala ne samo diplomatske korake u traženju rješenja, nego je na Papin prijedlog Državni tajnik, kardinal Angelo Sodano, pozvao cijeli katolički svijet, na Bijelu nedjelju, 7. travnja, kada mnogi vjernici inače štuju blagdan Božjeg milosrđa, na Dan molitve za mir u tim nemirnim i zaraćenim krajevima. Prema izvještajima iz sljedećih dana, odjek ovoga poziva bio je vrlo dobar. U Rimu gotovo da nije bilo crkve koja se ne bi bila odazvala ovom apelu, a najposjećenija je svakako bila "saksonska" crkva Duha Svetoga, gdje se posljednjih godina okupljaju štovatelji sv. Faustine, poljske redovnice koja se osobito zalagala za širenje pobožnosti Božanskog milosrđa. U bazilici sv. Petra veći dio dana održano je prigodno euharistijsko klanjanje, s posebnim molitvama i čitanjima, pažljivo pripremljenima za ovakve prigode. A ni diplomatska aktivnost Svete Stolice nije pokazala manje zauzetosti. Posebno je odjeknuo Papin poziv američkom predsjedniku Bushu da poduzme nešto konkretnije i radikalnije, kako bi se zaustavilo daljnje krvoproliće u Isusovoj domovini.

Unatoč sve češćim i ozbiljnijim kritikama nemoralnih ustupaka na malom i velikom ekranu, valjda radi stvaranja svojevrsne ravnoteže, sve učestalije snimaju se i prikazuju filmovi i programi religioznoga karaktera. Na talijanskoj nacionalnoj televiziji, i onoj državnoj i onoj privatnoj, sve više u modu ulazi, osobito za blagdana, da se prikazuju životopisi poznatijih svetaca. Tako su nedavno bili prikazali čak dva različita projekta biografije skoroga kapucinskoga sveca o. Pija, a sada se upravo snimaju (opet dva različita projekta) biografije pape Ivana XXIII. kojega je nedavno Sveti Otac proglasio blaženim. Na Uskrsni ponedjeljak, u najprikladnije večernje vrijeme, na privatnom programu "Canale 5" prikazan je novi film o sv. Antunu Padovanskom. Prema podacima koji su objavljeni nešto kasnije, ovo ostvarenje gledalo je oko osam milijuna tv-gledatelja, što je vrlo visok prosjek. Gledatelji su uglavnom jako zadovoljni, jer je film predstavio najpoznatijega sveca Katoličke crkve u lijepim bojama filmskoga spektakla, koji je talijanski redatelj Umberto Marino snimao u Španjolskoj. Gledateljima ne smeta mnogo što u filmu ponegdje ima više fantazije negoli povijesne istine, kao u inače decentno ubačenom prizoru navodne Ferdinandove zaručnice, zbog koje ovaj čak prihvaća izazov na dvoboj. To su ustupci uobičajeni u filmovima koji jače naglašavaju spektakularne akcije od dublje psihološke motivacije, koja i ovdje nedostaje npr. pri Ferdinandovu izboru svećeničkog i redovničkog života. No, nije nam običaj prepričavati sadržaj filmskih ostvarenja, pa ni onda kad se radi o biografijama poznatih svetaca, u uvjerenju da će i naši gledatelji, kad im bude dostupan ovaj film, sami znati procijeniti vrijednost i ograničenja ovog ostvarenja.

Kada neki nogometaš skine sportsku opremu da bi navukao redovničko odijelo, to je obično zgodna vijest za razne Crkvi sklonije medije. A kada taj isti sportaš skine svoje redovničko odijelo, da bi opet navukao sportsku opremu, to je još zanimljivija vijest za ostale novine. Slučaj se upravo dogodio ovog proljeća u Rimu. Kad je pred deset godina nogometaš Victor Claudio Vallerini, tada još osamnaestogodišnji mladić koji je mnogo obećavao, napustio laskavu ponudu rimskoga "Lazija", gdje mu je tadašnji trener Dino Zoff nudio mjesto upravo osporenoga Paula Gascoignea, te odabrao redovnički poziv i svećeničko zvanje, o tome se pisalo u vjerskim novinama. Sada, kad je Vallerini ostvario svoje namjere, odlučuje ostaviti crkveno odijelo, ponovno navući kopačke i nekadašnji ga vršnjaci rado prihvaćaju. Kada Vallerinija, koji sada traži crkvenu dispenzu od svećeničkih i redovničkih obveza i zavjeta, pitaju zbog čega je došlo do ove zamjene, donedavni svećenik odgovara: "Sada mislim samo na treniranje. Ne pomišljam ni na zaruke ni na vjenčanje. Nemam nikakve afektivnih veza. Preda mnom je samo jedan otvoreni horizont, a ono što mi dođe, bit će od Boga." A kad su ga pitali kako doživljava ovu promjenu, novopečeni nogometaš odgovara: "Ako sam došao do ovoga drugog izbora u svojem životu, to sam učinio iz osobnih razloga, nakon vrlo dugoga hoda i trpeći mnogo više od onoga što sam podnio kad sam bio odlučio postati svećenikom." Svaki je čovjek mali misterij, napose kada ostavlja sport i odabire duhovno zvanje, ali sigurno i još više kada odluči oltar zamijeniti loptom, a crkvu igralištem.

S proljećem počinje razdoblje proglašenja novih blaženika i svetaca. Sadašnji papa u tome je neumoran i dosljedan. U nedjelju, 14. travnja, na Trgu sv. Petra šestoro novih blaženika obogatilo je popis Božjih ugodnika kojima se iskazuje čast na oltarima. U ovoj beatifikaciji, kojoj će u lipnju slijediti proglašenje svetim kapucinskog blaženika o. Pija, imena kandidata ne izazivaju za nas možda veliki interes, jer su nam prilično nepoznati, ne samo imenom, nego i djelom. Možda bi trebalo izdvojiti talijanskog svećenika, Lodovica Pavonija (1784-1860), osnivača Družbe Sinova Bezgrešne Marije. Taj je dalekovidni svećenik već tada uočio važnost tiskane riječi, te je kao glavne zadatke članovima ove družbe na srce stavio izdavački apostolat, sa svrhom da tako šire evanđeosku poruku u svijet kulture. Današnja glasovita katolička kuća "Ancora", uz velik izdavački pogon ima dosta svojih knjižara, od kojih je svakako najpoznatija ona u Rimu, blizu Trga sv. Petra, u koju često navraćaju brojni hodočasnici, i gdje se može pronaći vrlo bogata vjerska i ostala kulturna ponuda.

I obični, čak i površni, poznavatelj umjetnosti uočit će odmah da unutarnjost Bazilike sv. Petra u Rimu ukrašavaju bezbrojni mozaici. Zidove i strop ove najveće kršćanske crkve uljepšava oko tisuću četvornih metara mozaika. Doista, nećete lako pronaći sliku u nekoj drugoj tehnici. Mozaici su primijenjeni i zbog sjaja, ali još više zbog dugotrajnosti, te su tako i sve prijašnje slike na platnu, uz stručni nadzor umjetnika, pretvorene u mozaik, a originalna se platna uglavnom čuvaju u galerijama vatikanskih muzeja ili u nekim drugim rimskim crkvama.

U Bazilici sv. Petra ipak ima i nekih umjetnina koje su izvedene u drugoj tehnici. Tako u kapeli gdje se nalazi glasovita Michelangelova "Pietá" (prva s desna od ulaza), na visokom stropu nalazimo uščuvanu fresku, jedinu na zidovima i stropu ove građevine. A uščuvano je i jedno platno, u lijepoj kapeli Presvetog sakramenta (treća s desne strane od ulaza). Nad glavnim oltarom ove zatvorene kapele nalazi se Presveto Trojstvo, jedino djelo koje nije kasnije pretvoreno u mozaik. Dotrajalost slike i gubitak svježine postavlja u pitanje dan kada će glasovita vatikanska škola mozaika, najpoznatija u svijetu, i ovo djelo povjeriti nekom umjetniku da ga pretvori u mozaik i tako spasi od propasti.

Bazilika sv. Petra čuva brojne spomenike i kipove, sve u mramoru i bronci. Posjetitelj posebno sa znatiželjom promatra veliki niz svetih utemeljitelja, koji su u dva kata postavljeni u pripremljene udubine unutar zidova. Danas ovdje možemo nabrojiti 39 kipova poznatijih i manje poznatih osnivača redovničkih ustanova. Izrađivanje i postavljanje svetih kipova počelo je 1700. godine, po nacrtu koji je ubrzo izazvao i polemike. Najprije je postavljen kip sv. Dominika, s desne strane oltara Katedre, a nasuprot njemu onaj sv. Franje Asiškoga, ali su od prvotnog plana zbog prigovora brzo odustali, te su tako s pravom i neki monaški osnivači dobili svoje istaknutije mjesto (sv. Benedikt i sv. Bruno). I desetak svetih žena utemeljiteljica našlo se u ovomu mramornom nizu.

Nad grobom sv. Petra uzdiže se danas velebni baldahin, djelo koje je po želji pape Urbana VIII. Barberinija 1633. izradio umjetnik Gian Lorenzo Bernini, čovjek uz Michelangela najzaslužniji za izgradnju i uređenje ove bazilike. Djelo je izazvalo nepodijeljena priznanja, ali sam način pribavljanja građe pobudio je opravdane kritike i osporavanja. Bernini je, uz papino dopuštenje, velik dio bronce skinuo s potkrovlja glasovitoga rimskog hrama Panteona i ugradio u velebne stupove koji podržavaju i uljepšavaju svod nad grobom sv. Petra. Zbog toga Rimom je kolala satirična dosjetka: "Quod non fecerunt Barbari, fecerunt Barberini". Aluzija na papu Barberinija, koji je izvršio nešto što se nisu usudili učiniti niti barbari, više je nego očita.