| VERITAS - br. 5/2002. |
>[SADRŽAJ]< |
|
MLADI
PASTORAL MLADIH U NOVOM TISUĆLJEĆU KRISTOV DAR CRKVI Crkva treba učiniti "kvalitativni pomak" u odnosu prema mladima, prepoznajući ih ne samo kao jedno od područja ili posebni predmet pastorala mladeži, već kao "Kristov dar Crkvi u cjelokupnom njezinom poslanju, razmatrajući s njima probleme i ostvarujući s njima programe i pothvate". Zaključak je to nedavno održanog Desetog simpozija europskih biskupa (okupilo se njih oko 150) u Rimu, kojemu je glavna tema bila pastoral mladih u današnjem društvu.
Taj pojam dara mnogo je jasniji svima onima koji su u novije doba imali prilike obilaziti neke od "ino" zemalja, kao "vjerski turisti". Čitajući o raspravama na simpoziju i o temama koje su u tih nekoliko dana zaokupljale njegove sudionika, i mojim su mislima prošle neke od slika doživljenih upravo u vjerničkim krugovima nekih dijelova europskog nam kontinenta. Slike jednog sasvim različitog, a opet vrlo sličnog svijeta. Pripadnost crkvenoj zajednici i vjera za mlade je u mnogima od "bogatijih" europskih zemalja postala nešto egzotično, nešto što prihvaćaš ako već moraš, samo kao dio "folklora". Naravno, vjera u smislu zauzetog (ili čak i samo formalnog) vjerničkog života - ne mislim pritom na različite oblike novije neformalne "duhovnosti". Još se dobro sjećam nedjeljne mise i velike prostrane crkve u Nizozemskoj - koja se činila još prostranija zbog redova praznih klupa. Mladih lica (osim ministrantica za oltarom) uopće nije bilo, a prazninu je popunjavalo desetak "starijih" župljana u prvim redovima. Sličan ili tek nešto malo bolji prizor, dočekao nas je i u nekim drugim gradovima. U čemu je problem? Sredstava za evangelizaciju tamošnjoj Crkvi očito ne nedostaje, ali nedostaje nešto drugo - nedostaju primatelji Radosne vijesti i njezini prenositelji - nedostaju mladi. U dotičnoj zemlji postoji i nekoliko listova za mlade, neki bolje opremljeni, a neki prilično slabo, no ni jedni ni drugi ne nailaze na pretjerano oduševljenje među širom mlađom populacijom, osim među onima koji su unatoč sasvim drugačijem primjeru svojih vršnjaka tvrdoglavo ostali članovi Crkve u punom smislu te riječi. Njihova je upornost nada za budućnost i dar tamošnjoj Crkvi.
Crkva u inozemstvu vapi za mladim snagama, a kako je kod nas? Iz prethodno navedenog jasno je da se mi u tom pogledu još nemamo zašto žaliti, ali očekujući kao i mnogi drugi dolazak društvenog "europski-integriranog" daška sa zapada, trebali bismo biti ozbiljno zabrinuti nad budućnošću. A postojeće mlade snage držati, doslovce, kao kap vode na dlanu! No, kakva je postojeća situacija? Posljednjih nam je godina (ili to vuče korijenje iz još davnijih dana) nekako postala navika - što god radili ili ne radili - tražiti opravdanje u vječitom nedostatku sredstava, u nezainteresiranosti, u društvenim prilikama, u siromaštvu... a pred nosom imamo bogatstvo koje bi mnogi samo poželjeti mogli: još uvijek imamo mlade koji su željni i zainteresirani biti svjedoci, premda nam se ponekad čini - ali samo čini - da je tih mladih snaga vrlo malo (ako mislite suprotno, pitajte Nizozemce). Imamo mlade koji imaju snage i volje učiniti nešto, pa i one koji nisu baš zainteresirani - ali ipak su tu negdje. O tome kako ih organizirati, što učiniti na nacionalnom planu, kako strateški razmjestiti snage koje su raspršene - u posljednje vrijeme razmišlja se sve više (i na višim instancama). Nadam se da se i u tim razmišljanjima dolazi do pitanja je li neki oblik ukalupljivanja nužan i koji su to mladi koji su već aktivni? Riječ je o mladima koji su već uključeni u neke zajednice, udruge i slične oblike. Njih ne treba posebno organizirati. Oni su se, više-manje, sami organizirali - sami su prihvatili i poželjeli biti dio upravo te zajednice. Pa i ako su raspršeni, i ako ih je mnogo sličnih na istome području djelovanja, sve to samo može biti još jedan dodatni dar. A, i svaki kalup, kakav god bio, sputava živost i kretanje - a mladi sami po sebi nisu neka statična masa. Tim je mladima samo (ili, najviše od svega) potrebno pokazati da su važni tu gdje jesu i da su kao takvi već sami po sebi vrijedni. Potpora od strane njihovih pastira, znak da su primijećeni, prihvaćeni kao sugovornici, kao netko čiji se rad priznaje a mišljenje vrijedi, mnogima od njih koji su na bilo koji način zauzeti vrlo je važna i poticajna.
Tako se nekako i ističe u zaključcima već spomenutoga rimskog Simpozija: "Biskupi se osjećaju dužnima odgovoriti na zahtjeve mladeži da ih se ne shvaća samo kao buduće nade, već kao sadašnje čimbenike Crkve, na koje se već sada može računati." Mladi, zaključeno je također, pozivaju biskupe da budu "prvi svjedoci Isusova evanđelja i dobrote" i da pronađu posebno vrijeme za susret i dijalog s njima, razmatrajući također mogućnost upućivanja poruka mladima, "dijeleći s njima probleme, traženja, iskustva, sa srcem i umom, predlažući jasno evanđelje i ujedno im pomažući da ga žive". NEVENKA GAŠPAROVIĆ |
|
>[SADRŽAJ]<