OSJEČKI SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI 

Da bi se u potpunosti shvatilo što se u Osijeku, polovicom travnja dogodilo, potrebno je razumjeti što je Sv. Petar pisao u svojoj Drugoj poslanici:

"Jedno vam, ljubljeni, ne smije biti nepoznato: da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju." (2 Pt 3, 8-9)

Da se šesnaest tisuća mladih vjernika - katolika, koji se osjećaju Hrvatima, sabralo u bilo kojem gradu u Hrvatskoj, ili na bilo kojem mjestu osim u Osijeku, na obali Drave, ne bi to imalo ovakvu simboliku i ovakav "biblijski šarm". Dr. Stjepan Sršen, vrstan poznavatelj povijesti Grada koji je prije nekoliko godina proslavio osamstotu obljetnicu prvog spominjanja imena "Osijek" rekao je u svom intervjuu "Vjesniku": "Kroz stoljeća tu je stalna samo Drava, trava i Katolička crkva. Nekada je bila prisutna samo kao tanak, jedva vidljiv protok vode, ali je bila prisutna i nema ni jednog, jedinog dana - kad Crkva tu nije bila i kad tu nije živjela."

Pa, ni tijekom više od 150 godina pod Otomanskom vlašću, Katolička crkva nije bila izagnana iz Grada na Dravi.

Prije deset godina, "nekako s proljeća", šetati uz Dravu, opušteno uživati u ljepoti osječkih parkova - veseliti se životu - moglo se samo uz Božju pomoć, uz svakodnevnu molitvu i uz neugasivu nadu da će jednom biti bolje, da će se "Mir i Pravda zagrliti", kako kaže psalmist. Tek kad znamo za te činjenice, ali i za najnovije vrijeme, kad je Crkva, unatoč teškim iskušenjima tijekom Domovinskog rata, ostala u Gradu sa svojim narodom, možemo shvatiti puninu značenja susreta: "Sačuvaj nas u svome Imenu". To je plod vjernosti Crkve đakovačke i srijemske biskupije, i u ovom gradu, svome narodu, ali i izraz ljubavi ovoga naroda spram svoje Crkve, koja ni u jednom trenutku, kroz, evo, već deveto stoljeće, nije ni u čemu iznevjerila njegova očekivanja.

Dok gledamo mlade vjernike iz Tolise, Širokog Brijega, Subotice, mlade invalide pred pozornicom na kojoj će se služiti misa, dok promatramo lica na travi, uz Dravu, i zamjećujemo bijele šalove, ne možemo a da se ne sjetimo Tor Vergate i susreta sa Svetim Ocem, ali i da ne poželimo da ovaj, današnji susret bude tek "generalna proba" za onaj mogući, ako Bog poživi Svetog Oca - za susret s Njim u Osijeku, na blagdan Male Gospe. S kolikom radošću bismo to proslavili - to znaju samo Isus i Gospa.

Prostor ispred Bastiona (ostatak starog, srednjovjekovnog Osijeka) i lijepo uređena desna obala Drave od ranih poslijepodnevnih sati ispunjen je mladićima i djevojkama koji sjede na travi, ili šetaju Šetalištem kardinala Šepera (rođenog Osječanina), slušaju poslijepodnevni program i čekaju najsvečaniji dio - svečanu misu, koju će predvoditi šibenski biskup mons. Ante Ivas, koji je na čelu Odbora za mlade pri HBK.

Usporedba s Tor Vergatom i s dva milijuna mladića i djevojaka iz svih naroda i sa svih strana svijeta, nameće se sama po sebi. Ipak, takav je naš dojam, ovdje je sve nekako tiše, suzdržanije, možda su mnogi preumorni za neku razdraganost, koja se na Tor Vergati mogla rukom opipati. Tu su neki koji su gotovo noć i dan bili na putu, kao mladi s Visa, a susrećemo i mlade iz Bosne, iz Hercegovine, iz svih hrvatskih krajeva, a koliko čujemo, najbrojniji su iz splitske nadbiskupije...

Na pozornici je, uz glavni "podij", na manjoj i niže postavljenoj bini, impresivan zbor od oko dvije stotine pjevača đakovačke i srijemske biskupije. Slušamo dr. Ivančića - poziva na svetost i na obraćenje... Ne vidimo gdje bi se netko, tko bi htio, mogao ispovjediti. Pažnju nam zaokuplja grupa djevojaka odjevenih u majice s velikom Isusovom slikom na prsima. "Iz Vukovara smo", kažu, a nadopunjuje ih fra Josip Vukoja: "Ovdje nas je trideset i troje, iz Vukovara i Borova Naselja (trpinjska cesta, razorena crkva Gospe Fatimske i čudom, pod ruševinama, nađen posve čitav kip Gospe Fatimske, zatočeništvo u srpskim logorima vukovarskih franjevaca, kao u igri asocijacija dolaze nam pred oči), došli smo još u petak, na susret s generalnim ministrom Reda franjevaca opservanata fra Giacomom Biniem. On je svakako htio s nama proslaviti desetu obljetnicu FRAME u Hrvatskoj. Susret je bio u crkvi Svete Obitelji na Jugu II, gdje smo i smješteni.

Fra Josip možda i ne zna koliku ljepotu imaju ove činjenice: Jug II je najteže ratom pogođeno osječko predgrađe, gotovo na crti razdvajanja, župna crkva Svete Obitelji bila je i javno sklonište, a franjevci kao u doba svoga osnivatelja - služili su najmanjima, onima koji se nikamo s Juga II nisu mogli skloniti, nisu imali kamo pobjeći od tog mjesta stradanja, zbog bolesti, siromaštva, obveza u gradu, ili zbog sudjelovanja u obrani... Tih dana nitko se ni u snu nije mogao nadati da će baš tu, u franjevački samostan "na kraju grada" doći sam vrhovni poglavar... On je sad tu, među biskupima, i s njima će služiti misu.

Iz Subotice je ovdje stotinjak mladih, zapravo, iz cijele subotičke biskupije, a predvodi ih vlč. Marko Forgić, duhovnik u sjemeništu. Došli su da se "napiju" zajedništva, da u svoju biskupiju ponesu iskustvo: "Mi nismo sami! Ima nas i u drugim krajevima, a prepoznajemo se u slavljenju Euharistije i zajedništvu Crkve"... Tako misle i mladi iz Rijeke, među kojima se "imaegom" ističe mladić smeđe kose i brade kao da je sišao s pozornice na kojoj je bio "Jesus Christ Superstar". Smije se, a smiju se i njegovi prijatelji iz župe Srca Isusova u Rijeci. "Pa, zovemo ga Jesus", govore kroz smijeh.

Donošenjem križa na rukama mladih vjernika Sarajeva, koji ga predaju mladima zagrebačke nadbiskupije, na glavni oltar, počinje svečana misa. Dok govori i pozdravlja sve prisutne đakovački i srijemski biskup mons. Marin Srakić, nebo se posve smračuje, a kad svečano Euharistijsko slavlje započinje mons. Ante Ivas - počinje prolom oblaka kakav se u Osijeku već godinama nije dogodio... "Kao na Sinaju, gdje je i grmilo i sijevalo", govori biskup Ivas, kratko se obrativši mladima s nadom da će sljedeći susret biti još obilniji plodovima nego ovaj, jer je kiša koja lije dar suhoj zemlji i slika je milosti koja napaja duše žedne pravednosti, mira i radosti... Kiša ne ometa sudionike, oni, iako doslovce prokisli do kože, pobožno i sabrano sudjeluju u svetom obredu... Nakon mise, zanimljivo, i kiša gubi na intenzitetu, i sad se može vidjeti što Crkva znači ovom narodu i u najmlađem naraštaju. Spontano, razdragano, mladi vjernici iz Drvara prilaze nadbiskupu Bozaniću i biskupu Srakiću i žele se s njima slikati, s njima rukovati i razgovarati, a mladi Gospićke biskupije posve su okružili svoga biskupa Bogovića, kao da je glazbena, nogometna ili - skijaška zvijezda... Unatoč povremenim prolomima oblaka, iako reduciran, program proslave "Sačuvaj nas u svom imenu" nastavlja se.

Vinkovačka televizija već u prvim Vijestima donosi reportažu o Susretu... Vukovar, grad mučenik, na programu je mnogih grupa iz svih biskupija Hrvatske, koji koriste jedinstvenu priliku da se poklone mučenicima pokopanim na vukovarskom groblju, da posjete franjevačku crkvu Sv. Filipa i Jakova i da vide rupe u zidovima u kojima je već bio postavljen eksploziv i samo je čudom Božjim ova velebna crkva ostala nerazorena; da vide kako je živjeti u gradu u kojem je teško naći i kuću i čovjeka bez vidljivih rana srpske agresije, ali i bahate, ohole ravnodušnosti svijeta spram sudbine jednog malog naroda.

Vukovar je više nego simbol: Vukovar je ispit savjesti suvremenog svijeta... I ima snažnu, prekrasnu poruku: "Pogledajte! Imali ste prazna srca, i pustili ste da na Vukovar idu tenkovi na koje bacamo cvijeće. A doživjeli ste da je Vukovar oslobođen bez ispaljenog metka, da danas tu dolaze autobusi mladih ljudi koji mole i opraštaju, mole i ljube, mole i žele živjeti u miru sa svima kojima je do mira stalo... Božji mir dar je raskajanom srcu i srcu koje oprašta. U Vukovaru smo svjesniji negoli na drugim mjestima da smo spremni oprostiti, da opraštamo, ali nemamo kome, jer se još nitko nije javno pokajao i zatražio oproštenje za Ovčaru, za stradanja nevinih ljudi, za djecu koja i danas nose posljedice života i traume prouzročene tuđom mržnjom i ravnodušnošću svijeta. Mi molimo i dalje. Mi opraštamo i dalje... premda se i dalje nitko ni za što ne kaje... Niti ispričava.

Valpovo, gradić na obali Karašice, udomljava sve sudionike Susreta iz zadarske nadbiskupije. Došli su mladići i djevojke iz 23 župe, sedam svećenika, dvije časne sestre, u pet autobusa. Još ih je premalo za široka slavonska srca koja su u gotovo svakoj kući pripremila bogat stol i čistu postelju za svoje mlade goste. Nažalost, mnogi ostaju prikraćeni za gostoprimstvo i radost susreta svoje djece s vršnjacima koji žive na obali mora. To u svojoj propovijedi ističe pomoćni đakovački i srijemski biskup mons. Đuro Hranić, na misi koju prenose Hrvatski radio i Hrvatski katolički radio. On ističe sličnost mladih danas s dvojicom Isusovih učenika prevelikih očekivanja, a čija su se sva očekivanja ispunila u susretu sa živim, Uskrslim Učiteljem.

Nakon mise, pročelnik vijeća za mlade pri Zadarskoj nadbiskupiji Igor Ikić, u ime svoje zajednice predaje valpovačkom župniku vlč. Josipu Matanoviću reljef crkve Svete Stošije u Zadru, na dar i u znak zajedništva Crkve kroz vrijeme i prostor. Vlč. Josip prima dar sa zahvalnošću, govoreći kako je Crkva ista i jučer i danas, i kako je upravo Sveta Stošija, mučenica iz Srijema, znak toga zajedništva. Kako je i sam dugo godina bio župnik u Srijemskoj Mitrovici, to zajedništvo još snažnije osjeća. Mladi vjernici sa sjevera i juga, nakon mise se hvataju "ispod ruke" s najmlađim hrvatskim biskupom, mons. Hranićem i pjevaju zajedno - Bogu na čast i svom narodu na radost - i za buduća stoljeća... Rastanak svima teško pada, a među rukama koje mašu na pozdrav tu je i ruka koja blagosliva - ruka biskupa Hranića.