VRSTE KIČASTIH USKRSNIH RAZGLEDNICA

Naš narod, na svu sreću, na polju nevidljivog duhovnog traženja stoji puno bolje nego što o tome svjedoče mnogi katastrofalno loši vidljivi predmeti. Uskrsne čestitke, na primjer. Takve čestitke, bar malo koče i usporavaju vjeru, ako ništa drugo onda zauzimaju prostor koji bi mogli ispuniti neki drugi, poticajniji, predmeti. Božji poziv uvijek treba novi izričaj, stvaralački, izvorni, iskreni, nadahnuti, djelotvorni, primjeren vremenu i prostoru. On ili vuče naprijed, ili uopće nije Kristov.

Kič je nadomjestak za umjetnost i, time, za istinsku duhovnost. Duhovnoj je umjetnosti potreban dar izvorne vizije koja u dnu istine opaža ljepotu. Umjesto toga kratkovidni nam kičeri pružaju površnu i kićenu laž.

Ako izuzmemo nekoliko sasvim izuzetnih crkvenih prodajnih mjesta, na svim se štandovima, kioscima i knjižarama po Zagrebu prodaje isključivo kič. Uzalud nam Diogenova svjetiljka u ruci, možemo obilaziti prodajna mjesta koliko god hoćemo, od svukud će nam se ceriti taj slatkasti vražićak! Onih, dobrih, čestitaka nećemo naći gotovo nigdje. Probajte!

Odlučio sam se suočiti s tim kičem. Shvatiti što je to, što toliko privlači neobrazovane ljude? Obilazio sam štandove i kioske i kupovao karakteristične primjerke da ih u miru kod kuće proučim. Kičaste čestitke podijelio sam u tri grupe:

Takav je kič često prisutan na kioscima Njemačke, Austrije i Italije. Najčešća mu je inspiracija akademska umjetnost devetnaestog stoljeća. Vidimo Isusa kako kuca na vrata kuće u krajoliku koji je idealizirani spoj Bliskog istoka i srednjoeuropske vegetacije. Ili, uskrslog Krista sa stijegom u ruci koji uzlijeće iz razvaljena groba nad zaprepaštena rimskog vojnika. Ili, postaje križnoga puta koje okružuju Isusa, koji nas gleda i pokazuje goruće srce u svojim grudima. Rekao bih, bez osobite ironije, šteta je da primjerci ovakva kiča nisu brojniji nasuprot onih drugih, gorih.

Utjecaj spomenutog akademizma vidljiv je i u ostalim manifestacijama kiča, ali ovdje na primitivan, vulgaran i, često, diletantski način. Krajolici su kičasti i srednjoeuropski, kadšto s nevještim i blijedim istočnjačkim ili mediteranskim naznakama. (Zanimljivo je koliko je u našoj ponudi razglednica pravi mediteranski krajolik rijedak! Matrice ove proizvodnje očito su sjevernjačkog porijekla.) Vidimo Isusa s pastirskim štapom kako pase ovce, ogrnut kraljevskim plaštem grli dječicu, moli u Getsemanskom vrtu, okuplja oko sebe apostole i ovce, uzdiže ruku dok mu iz grudi izbijaju laserski snopovi, ili je riječ o stiliziranim simbolima kaleža, hostije, a iza nje: udaljeni plan Isusa s raširenim rukama nad ovcama.

Ovaj kič, često, puca na najviše razine, a pada u najniže. Jeftinim i lažnim sredstvima htio bi dočarati ekstatično, rajsko stanje i mističnu viziju. Utopljeni smo u cvijeću, mašnama i pozlati koja svjetluca. Rabi površne efekte šarenila i svjetlosti.

Prije nego što olako osudimo te otisnute komadiće zrcala svjetlosti, prisjetimo se da mnogi tumači mistike postupaju slično. Govore o Božjem svjetlu, a pritom nam ne pružaju ništa dijaloškog, međuosobnog, konkretnog i životnog. Apstraktno svjetlucanje i ništa više.

Likovi su lutkasti i sladunjavi. Anđeli uzdižu janje u visine, golubovi lepršaju, Isus s janjetom u rukama izviruje iz cvijeća, Isus teatralno stoji u grobu sa zastavom u ruci, naokolo njega su mašne i makovi, anđeli sviraju uokvireni mašnom itd. Ovdje spadaju i mnoge čestitke koje nemaju veze s Isusom. Ljupki kičasti krajolici, naslikana uskršnja jaja, pilići i šarena zvonca, patkice i zečeki crtani tako djetinje sladunjavo da pokraj njih i Disney ispada avangardist.

Što dublje tonemo u kič to je plići i jeftiniji trik koji nadomješta duhovnost. Na kraju ostaje tek ružičasta mašnica, ljupki cvijetak i Isus nalik na Barbiku. Dalje se više ne može. Ili, možda i može?

Da bi se riješio problem kičastih uskrsnih razglednica nikakva fenomenologija kiča nije dovoljna. Jer to je zatvoren krug fabriciranja, lanac nadomjestaka i privida. Potrebno je upravo ono suprotno. Istražiti sretne slučajeve. Promotriti one uskrsne čestitke koje su izbjegle kičasta rješenja. Znatno ih je manje, kad je riječ o količini tiskanog papira, no, mogle bi biti raznovrsnije oblicima i bogatije.

O tome sljedeći put.