NAŠ PROBLEM PSOVKE I PROSTAČKOG GOVORA 

Suprug i ja opušteni sjedimo u vrtnom restoranu i tiho razgovaramo. Atmosfera je ugodna, ispunjena laganim šumom razgovora i zveckanjem pribora za jelo. Odjednom taj mirni ugođaj i tu, takoreći, blagdansku tišinu razbija nagli upad brojnoga društva mladića i djevojaka. Vrlo su bučni, nasmijani i vedri. Pružaju ugodnu sliku mladosti i životne radosti. No, iz minute u minutu, ta se slika postupno mijenja. Društvo postaje sve življe, a razgovor sve bučniji. Osobito su glasni mladići. Jedni drugima dobacuju kojekakve primjedbe, besmislice, gluposti. To im se još može i oprostiti - uostalom, vrtni restoran nije filozofska tribina. Ali ono što nas šokira jest rječnik i jezik kojim govore. To su same fraze, začinjene "masnim" prostotama, psovkama i kletvama. Njihove plitke duhovitosti zapravo su najobičnije prostote, popraćene bezrazložnim smijehom, vikom i galamom.

Svi mi u restoranu počinjemo se šutke pogledavati, tiho prigovarati, negodovati. Padaju primjedbe o nekulturnom ponašanju, usporedbe s onim što je nekad bilo. Mi stariji s uzdahom se prisjećamo kako su prije mladi, osobito akademski građani, bili civiliziraniji, a njihov jezik i ponašanje u skladu s njihovim statusom.

Ali naše mlado društvo uopće ne mari za takve primjedbe. Dapače, one kao da aktiviraju sve njihove duhovne i jezične snage da prkose i da izazivaju, pa tako njihov "razgovor ugodni" prerasta u svoju suprotnost, zapljuskuje čitav prostor, uvlačeći se u svako uho.

Mladići, već valjda i malo pripiti, razmahali su se i razgalamili, a kletve samo sipaju. Već sva zgranuta govorim svom mužu:

- Ma, zamisli kako ovi mladići odvratno govore, sipaju te prostote i psovke, a djevojke su s njima u društvu. Ne shvaćam kako one, koje su ipak suptilnije, mogu slušati sve te svinjarije.

I dok mi komentiramo i kritiziramo takvo ponašanje, uspoređujući ga s onim kad je "noblesse oblige" ipak obvezivala ljude na kulturnije komuniciranje, naše mlado društvo postaje sve bučnije. Glasovi, sad jači, sad slabiji, razbijaju mirni ugođaj ljetne večeri.

Najednom - kao pucanj puške - jedan oštri ženski glas zapara zrakom. Za njihovim stolom ustala je jedna djevojka, a zatim "istočila" bujicu psovki, jednu prostiju od druge. U restoranu je nastao tajac. Čak su i mladići, vidno iznenađeni ovakvim naglim obratom, zamuknuli. Ta djevojka sve ih je zapanjila svojim rječnikom i kao da više ne zna prestati psovati.

Svi mi, odrasli, snebivamo se. Malo prije sam čak žalila djevojke jer moraju slušati i podnositi prostote tih svojim prijatelja, a moj me suprug, pomalo zajedljivo, zapita:

- Zar nećeš sada krenuti u "sveti rat" za čistoću jezika i ustati u obranu "nježnoga" ženskog spola?

- Ne, neću - neslavno odgovaram. Nisam toliko hrabra, a nemam ni oklop - uostalom, nisam Don Quijote!

- I bolje je da se ne izlažeš. Sjećaš se kako si prošla kada si "ad hoc" htjela ispravljati "krive Drine"?

Aludirao je na jedan slučaj kad sam na ulici, čuvši dvije djevojke kako psuju, prišla im i diskretno ih opomenula riječima:

- Djevojke, kakav je to rječnik!

One su načas zašutjele, a onda je jedna od njih - ona drskija - izazovno i podrugljivo replicirala:

- Gle stare, kak’ se raspigala!

No, to mi je bila dobra pouka i opomena da drugi put, u sličnoj situaciji - šutim. Zato sam tako i postupila kada sam drugom zgodom, opet na ulici, čula kako mladi roditelji, veselo se smijući, uče svoje malo dijete da izgovara izvjesne glagole na …emti, u kombinaciji s već poznatim psovkama koje neki već koriste umjesto pozdrava. Otac je držao djetešce u naručju, a ono je bilo tako dražesno u pokušavanju da izgovori tu kompliciranu i njemu nerazumljivu rečenicu. I što je to pokušavanje bilo nespretnije, to je veselje roditelja bilo veće, a dječji usklici radosniji. Srce me zaboljelo gledajući i slušajući ovakav način educiranja i "kultiviranja" nedužnog djeteta, a smijeh roditelja baš me vrijeđao.

Zapitala sam se, bespomoćno, kamo mi to srljamo, obeščašćujemo svoj lijepi jezik, umjesto da ga čuvamo kao dragocjenost kojom se možemo dičiti. Kako poraditi na tome da se ta naša jezična guba odstrani. Obično brigu o tome prepuštamo drugima. Prije svega školi. Ali i škole su već inficirane tom zarazom. Treba samo čuti učenike i učenice koji kao da se natječu u pronalaženju što efektnijih jezičnih inovacija. No, mora se priznati da su odgojne ustanove zapravo bespomoćne, kad im djeca već iz roditeljskog doma dolaze s lošim govornim navikama.

Ipak, nadam se i znam da među mladim ljudima svih zvanja ima još entuzijasta i optimista kojima je stalo do čistoće govora i koji se ne ustručavaju igrati Don Quijotea. Još uvijek, vjerujem, mnogi imaju hrabrosti ustrajno odstranjivati tu nekulturnu jezičnu gubu s našega naroda.