Danas pisati o tajnim inicijacijskim društvima kao što su rosenkreuzeri nipošto nije lako. Razlog tome je činjenica da se, sa stajališta stroge povijesne analize, suočavamo s činjenicama koje su posve neprovjerljive današnjim metodama istraživanja.

Kao i povijesno slična društva (Platonova škola, katari, albigenzi, manihejci, bogumili) prema "univerzalnom učenju", tako su i rosenkreuzeri (čitaj: rozenkrojceri) tek još jedna karika u lancu onih koji vjeruju da su autentični prenositelji istine o čovjeku. Povijest nam govori o oko 150 raznovrsnih rosenkreuzerskih društava različito obojenih: što okultističkih, što hermetičko-gnostičkih, a najmanje istinski korisnih čovjeku na njegovom putu "povratka u očev dom". Spomenuta rosenkreuzerska društva svoju inspiraciju nalazila su kroz teoriju i praksu koje su razvijali njemački Paracelsuzovi učenici (kasnije poznati kao filozofsko-religiozni pokret "Pansophie") u kojima se nalaze tragovi svih teozofsko-okultnih strujanja. Pokret se rodio u Njemačkoj, gdje je autoritet službene kršćanske Crkve bio sveden u okvire tadašnje realnosti, posebno pod utjecajem Reformatora i Alumbradosa, a prizivao se i na muslimanski ezoterizam, dok mu je kasnije plodno tlo priredila renesansa.

Najstariji datum kojeg zapadnjačka povijest pamti odnosi se na godinu 1598. u kojoj je alkemičar Studion u Nürnbergu osnovao "Militia Crucifera Evangelica", neku vrstu rosenkreuzerskih vitezova, čiji nauk je sadržan u djelu Neometria (1604.), a koristili su se simbolima Ruže i Križa te najavljivali "opću reformu" i "obnovu Zemlje". Oko 1600. godine Bratstvo Rosenkreuzera već je bilo rasprostranjeno i djelovalo organizirano, a u tajnosti je ostalo sve do 1614. godine.

Na svoje postojanje Bratstvo Rosenkreuzera javno je ukazalo 1614. i 1615. godine, objelodanjivanjem triju knjižica Allgemeine und General Reformation (Univerzalna i opća reforma), Fama Fraternitatis i Confessio Fraternitatis Rosae Crucis koje je priredio luteranski pastor, okultni pisac i mistik Johan Valentin Andrea (1586-1654). Andreovi prijatelji bijahu alkemičari za koje se činilo da su miješali politička i religiozna pitanja s njihovim hermetičkim doktrinama (F. Hefer). Djelo Fama Fraternitatis osnivanje Reda pripisivalo je legendarnom njemačkom plemiću Christianu Rosenkreuzeru (doslovce: "Kršćaninu Ružokrižaru") rođenom 1378., a umrlom u 106. godini života u Engellandu ("zemlji anđela"). Unatoč nevjerojatnoj priči koju Fama Fraternitatis pripovijeda o svom misterioznom osnivaču Christianu Rosenkreuzeru, pouzdano se zna, a u tome se slažu svi povjesničari, da on nikada nije ni postojao. Kao i u svim inicijacijskim legendama, tako i kod rosenkreuzera, povijesna ličnost - bilo da je postojala ili nije - pokazuje se sasvim drugorazrednom u odnosu na njezinu alegorijsku ulogu koja joj se pripisuje. Zapravo, Christian Rosenkreuz simbolizira samo rosenkreuzerstvo koje je,­ prema tradiciji, prošlo faze maksimalne okultnosti i razdoblja u kojima se Red budio i obznanjivao svijetu.

Tako bi godina 1604. označavala početak izvanjskog buđenja i objavljivanja rozenkreuzerstva. Budući da su rosenkreuzeri oko 1650. godine bili moćna organizacija u Engleskoj, očito je da su upravo oni uveli visoke škotske stupnjeve u Masoneriju. Njihovo djelovanje s masonima posebno je zapaženo sredinom XVII. stoljeća i na njih su znatno utjecali unošenjem svojih hermetičkih i kabalističkih simbola i obreda koje su masoni kao slobodni zidari kasnije adaptirali. Presudnu važnost rosenkreuzeri pridaju inicijacijama. Stanovita inicijacija rosenkreuzere dijeli u dvije grupe. "One više", koji su smatrani pravim članovima bratstva, prozvane "ružokrižarima" (jer, nakon što su postigli savršenstvo u ovozemaljskom ljudskom obliku, otada mogu prelaziti ponad svih oblika), za razliku od običnih "reusenkreuzera" (onih koji su još na putu prema savršenstvu).

Simbol rosenkreuzera - Križolika Ruža - kod jedne od sekti načinjen je od crvene Ruže (jer je ruža bila poprskana mističnom i božanskom Kristovom krvlju) koja se nalazi u sredini jednog križa koji je i sam crven. Latinska riječ "Ros" znači "rosa", dok "Crux" ne označava samo "križ" već i "posudu za taljenje", što ukazuje na presudnu važnost alkemije u rosenkreuzerskoj mistici. Križ koji u kršćanstvu ima centralnu ulogu, jer je na njemu spas svijeta visio, još davno prije kršćanstva označavao je tek četiri strane svijeta, a rosenkreuzeri ga istovremeno interpretiraju i kao gnostičkog Krista koji predstavlja Mudrost, odnosno savršeno znanje, a ruža (koja se rađa, pupa, cvate i umire da bi se ponovo rodila) kod rosenkreuzera simbolizira reinkarnaciju, odnosno, ponovno rođenje palog Božjeg Sina koji latentno postoji u svakom "ljudskom entitetu". Ruža je simbol čistoće, trpljenja koje uništava putene želje, kao i znak alkemičarevog Velikog Djela, odnosno preobrazbe. Prepoznatljiva je i hermetička kozmogonija, Križ (muški stvaralački princip) koji simbolizira božansku stvoriteljsku Energiju koja je iskonskom supstancom (koju simbolizira ženski princip, ruža) oplodila mračnu maternicu i privela univerzum u postojanje.

Rozenkreuzeri navode da se istinskim članom njihova Reda ne postaje tek pukim priključivanjem "zapadnoj školi misterija" ili učlanjivanjem u jedno od "Rosenkreuzerskih udruženja", a niti bavljenjem "ovim ili onim ezoteričnim radom". Oni naglašavaju da samo "vlastita unutarnja osobnost određuje da li je netko Rosenkreuzer ili nije". Osnivač Lectoriuma Rosicrucianuma, Jan van Rijckenborgh, održao je između 1940. i 1945. godine predavanje na temu "Zašto sam Rosenkreuzer", u kojem Bibliju tumači alkemijski. On razlikuje tri stadija egzistencije: Božji poredak, rajski poredak i Zemlju. U "Božjem poretku" žive građani univerzuma čiji element je sveta vatra; "u rajskom poretku" žive građani planetarnog kozmosa čiji element je božansko svjetlo; na zemlji žive građani zemlje čije su granice označene elementima: zemlja, voda i zrak. Spomenuti izvor objašnjava kako su u rajskom prostoru pobunjene luciferske snage iz "elementa svjetla" u svakom čovjeku-Božjem Sinu u raju izvršile invaziju na čovječanstvo koje je do tada stanovalo u "Božjem poretku".

Nevidljivi svijet. Zbog opasnosti koje su od tada vrebale na čovjeka od "bezbožnih duhova svjetla", čovjek je morao biti premješten "u stanje svijesti koje je odgovaralo kozmičkom elementu kojeg nazivamo Živom vodom". Što to zapravo znači? Dok je čovječanstvo prebivalo u rajskim predjelima, tamo je radilo s "elementom svete astralne vatre" koja ga je činila neograničenim, "mladim Bogom", te je "njegovo duhovno obličje paralo univerzumom kao bljesak munje, a čovjekova mudrost, volja i djelovanje bili su neograničeni i povezani s Bogom. Već "u rajskom poretku" u kojem je čovječanstvo radilo "odgovarajući razumnoj moralnoj svijesti s elementom svjetla", njegove sveobuhvatne duhovne dimenzije bile su sputane Božjim autoritetom, "okovane jakim okovima i bile su podvrgnute jakom ograničenju". No, "zahvaljujući zračećoj, zagrijavajućoj, sve-rasvjetljujućoj sposobnosti kozmičkog elementa svjetla", ipak je to bila "veličanstvena hijerarhijska zajednica među mnogim uzvišenim božanskim životnim valovima" u kojoj su arkanđeli, anđeli, moći i tronovi kontaktirali s ljudima licem u lice. Nakon što su luciferske snage narušile postojeći sklad svojom samovoljom odijeljenom od Božje volje, čovjek je, preventivno, zatočen u materiju, kako bi bio zaštićen od luciferskih snaga, sve dok u pogodnom trenutku, ne bude ponovno izbavljen iz svoga materijalnoga, ovozemaljskog tijela. Događaje nakon čovjekovog zatočeništva u tijelo opisuje Biblija, i tako započinje razvoj čovječanstva na Zemlji. Kroz sve to vrijeme, Bog iz svoga prebivališta, ne prestaje "izračivati ljudsku Božju iskru iz Božjeg bića" kako bi njome, čovječanstvo na Zemlji koje je zapalo u "ograničenje elementa žive vode", probudio na život "uranjanjem jedne nove duhovne jezgre". Ipak, nisu svi "ljudski entiteti" ispali iz Božjeg poretka. Jedan dio tih ljudskih entiteta se žrtvuje (inkarnira) na Zemlji s ciljem da služi "velikom Djelu" dok jedan dio ljudskih entiteta, koji nisu uopće ispali iz Božjeg poretka, duhovno radi za spas čovječanstva u redu Melkisedeka.

Vidljivi svijet. Na zemlji postoje također dva stupnja razvoja ljudi od kojih prvom pripada Kain, čovjek koji se osjeća najjače povezan s elementom vatre i u kojem je duhovna svijest najjače naglašena, a nadišao je duševnu svijest jer nije bio uveden u "rajski poredak". Kain je čovjek velikih duhovnih potencijala koje pokušava razviti. Drugom stupnju (razvoja) ljudi pripada Abel, čovjek koji se osjeća najjače povezan s elementom svjetla i u kojem je najjače izražena duševna svijest. Abel je ispunjen ljubavlju, zadovoljan samo s onim što ga okružuje, ne teži ni za čim višim. Abelova prepreka u duhovnom razvoju je u tome što se on zadovoljava svjetlom (dušom), a ne osjeća čežnju za vatrom (duhom). Abelovo infantilno ostajanje u samo duševnim granicama Kaina vodi u drugi ekstrem te on prezire Abelovu duševnu svijest, a i vlastitu potpuno ignorira.

Tako u srdžbi ubija Abela u sebi. Tako Kain ubija svjetlo svoje duše, postaje mračnjak. Kao ratar i korisnik "viših sposobnosti", uslijed ubojstva duše (zamračenja jednog oka) Kain se gubi u vlastitom kaosu.

Intuitivno predviđa i mržnju na sebe sa strane ljudi Abelovog tipa i "progone koji će mu za sva vremena prijetiti od tih ljudi". Bog ljudima Kainovog tipa izlazi ususret i određuje "vlastiti evolutivni put". Za svu vječnost daje mu slobodan prolaz u nebo, a Kain se potom nastanio u zemlji Nod, s one strane raja, prema istoku.

Na temelju ovog Biblijskog odlomka, rosenkreuzeri naučavaju "ponovno rođenje duše" novog čovjeka-Božjeg Sina. A iza toga, Kainova žena rodi Henoka po kojemu je Kain dao ime gradu kojeg je sagradio. Henok je, prema rosenkreuzerima, sinonim za posvetu, odnosno, inicijaciju. Prema tome, spomenuti odlomak hoće reći da je Kain primio inicijaciju. Kainu je, putem inicijacije i posebnog znaka kojeg on nosi u duši kao "jedan krvni posjed, predodređeno stanje krvi koje konačno Kainov duh osposobljava da postigne cilj. Kain bi htio biti osvajač neba, Bog mu to omogućuje!" On gradi grad Henok, grad posvete "Prekristijanopolis", ložu ovdje dolje koja iz tamnog okrilja zemlje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga dovikuje "hijerofantima svjetla": "Dođite ovamo prijeko i pomozite nam!"

U svjetlu ovog gnostičkog tumačenja Biblije, "Abel je služio Bogu, ali Kain je poznavao Boga". Cilj rosenkreuzerskog duhovnog puta je, kroz pretvorbu u sebi, razviti novi duh, dušu i tijelo Sina Božjeg. Prema tome, usklađivanjem svih zakona duha, duše i tijela, koji nisu od ovoga svijeta, moguće je postići ophođenje s Bogom. Kainova žrtva doista izvire iz nutrine njegova duha, ali nesređeni duševni život ne svjedoči o pobožnosti. Na putu duhovnog razvoja, Kain mora započeti najprije rad na duši kroz koju "sja svjetlo koje dolazi od Oca". To znači da će tek Kristovim svjetlom u Kainu (koji je prototip svakog rosenkreuzera) biti upaljena vatra u svetištu glave, i to od samoga Boga. Tek preko svjetla duše moguća je "stvarna Božja manifestacija u svetištu glave" koja vodi k "prosvjetljenju" što je sinonim za "višu svijest" i za ulazak u "duhovnu zajednicu", koja označava spasenje. Bez tog prosvjetljenja, Kain je, unatoč svim svojim sposobnostima samo izgubljeni čovjek - izgubljeni Božji Sin. "Zbog toga u našoj Duhovnoj Školi učimo i znamo, da put onih koji traže pravi život započinje u srcu, u svetištu srca." Rozenkreuzer će uvijek pokazati izrazito zanimanje za "duhovne znanosti" kroz koje će upoznati svoju zabludu sadržanu u ubojstvu vlastite duše te će, predavši svoju ovozemaljsku osobnost Kristu u sebi, dozvoliti mu da ga vodi na putu duhovnog razvoja do stupnja Božjeg Sina, kroz duševni razvoj preko duhovnog, koji će mu pomoći da izabere svoj individualni put. To bi značilo "novo buđenje" Duhom Svetim u jedno "novo stanje duše". Za razliku od današnjeg službenog kršćanstva, posveta rosenkreuzera se rađa iz nutrine-novog stanja vlastitog bića, koje ih osposobljava da grade grad Henok. To su svojstva navodnog Christiana Rosenkreuzera koji je bio "progonjen i njegovo se djelo pokušavalo uništiti. Njega se goni, ali on biva utješen. Njega se pribija na križ, a on živi. Bog stavlja znak na njega da ga nitko ne ubije. Svatko, tko protiv njega nešto poduzme, iskusit će sedmerostruku osvetu, jer on radi za veliko bratstvo ljudi. On je ružu na križu našao i dobio."

Drugim riječima to znači da je ružokrižar čovjek koji je povratio moći izgubljene za Adamova pada. On je biće koje je postiglo oslobođenje iz prirode smrti, doseglo istinsko savršenstvo ljudskog položaja, steklo unutarnji sklad i mir putem svijesti o svojoj "nad-duši", svojoj unutarnjoj Jezgri, nadosobnoj i božanskoj, sa svojim unutarnjim Gospodom-Kristom. Dakle, povratio je svoj božanski položaj. I nalazi se na putu velike preobrazbe čovječanstva koja će se, u alkemijskom i gnostičkom duhu, dogoditi kada "Hram bude izgrađen i posvećen" (na kamenu temeljcu-Isusu Kristu). Mrtvo kamenje hrama će oživjeti, a nečisti metal će se pretvoriti u zlato, dok će se novi čovjek vratiti u svoje prvobitno stanje nevinosti i savršenstva. Dok su ružokrižari to stanje već postigli, ostali rosenkreuzeri su još uvijek na tom putu. 

Mnogo je pažnje posvećeno obrazovanju mladih. Aktivan je omladinski rad sa svojim vlastitim međunarodnim centrom, "Noverosa", u Nizozemskoj. Mladi članovi (u dobi od 6 do 18 godina) upoznavaju se s osnovnim postavkama gnostičkog učenja pomoću bajki i priča. Kako odrastaju, pojmovi se objašnjavaju racionalno. Lectorium Rosicrucianum posjeduje također tri specijalne osnovne škole u Nizozemskoj: "Škole Jana van Rijckenborgha".