Bio je pravedan i svet, ali bio je samo čovjek. Ipak, od njega se tražilo da povjeruje u nešto neuobičajeno, zapravo u nešto gotovo nemoguće. Od njega se tražilo da povjeruje u nešto što ni jedan zaručnik ni prije, ni poslije njega nije trebao povjerovati. Njegova zaručni­ca začela je Božjeg Sina. Koji bi čovjek, bez obzira na svoju svetost, u takvu vijest povjerovao bez ikakvog problema? Baš njegovu zaručnicu je osjenila Sila Previšnjeg? I baš po njoj, njegovoj zaručnici, doći će Spasitelj, Mesija Izraelov, kog Izrael očekuje već tolika stoljeća, a koji će "opravdati mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti "(Iz 53, 11)! I dapače silom Božjeg Duha dijete Previšnjeg je već začeto, a on - Josip - treba biti djetetov poočim.

Budući da se pravedni Josip našao u za čovjeka teškoj situaciji, Bog mu "priskače" u pomoć. U snu se Josipu javlja anđeo Gospodnji i govori mu: "Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju jer je ono što je ona začela, od Duha Svetoga."(Mt 1, 20) Sv. Matej je zapisao kako je Josip kad se probudio učinio ka­ko mu je zapovjedio anđeo Gospodnji (Mt 1, 24). Josip nije pred Božjim obećanjem neodlučan dvoumio. Josip nije posumnjao u istinitost Božjih odnosno anđelovih riječi kao Zaharija kad mu je najavljeno rođenje sina. Josip je povjerovao u Božju riječ i zbog toga je pravedan.

Pravednost u Božjim očima jest mnogo više nego li pravednost u ljudskim očima. Već u knjizi Postanka sveti pisac naglaša­va: "Abram povjerova Jahvi, on mu to uračuna u pravednost" (Post 15, 6). Dakle, nije bilo dovoljno što Abraham nije krao, ubijao itd. da bi bio pravedan pred Bogom. Nego, Abraham je povjerovao u Božju riječ i to onda kad se to činilo nemoguće, jer mu je obećano po­tomstvo u poodmakloj dobi, zapravo u starosti. Josip je povjerovao u Božju riječ kad se gledajući ljudskim očima činilo nemoguće ono u što treba povjerovati. Kad se anđeo Gospodnji ponovno javlja Josipu u snu i kazuje mu da uzme dijete i njegovu majku te bježi u Egipat, Josip to čini. A kad je došlo vrijeme da se sveta obi­telj vrati iz Egipta u Nazaret, anđeo ponovno govori Josipu u snu, i Josip ponovno povjerova i učini kako mu je rekao anđeo Gospodnji.

Naravno da je prije nego Josipu začeće i rođenje Božjeg Sina navješteno Mariji. Taj događaj prelijepo opisuje sveti Luka (Lk 1,26-38). Svetkovinom Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti (25. ožujka) slavimo utjelovljenje Sina Božjega. Nebo Mariji naviješta naj­radosniju vijest i po Mariji cijelom čovječanstvu. Bog će postati čovjekom. I da bi se ostvario taj Božji plan anđeo Gos­podnji "traži" Marijin pristanak. Iako je Izrael iščekivao Mesiju, Marija nije znala da je baš ona ta djevica o kojoj govori prorok Izaija, da je ona ta koja će začeti i roditi Sina i dati mu ime Emanuel (Iz 7, 14). I sigurno nije znala da ona nije grešnik kao svi ostali ljudi, već da je jedina bez grijeha začeta, odnosno da je Bezgrešna. I premda joj nije bilo jasno kako će se dogoditi začeće, kad se ne sastaje s mužem (Lk 1, 34), Marija je povjerovala u ono što joj je rekao anđeo Gospodnji. Kasnije, prilikom posjeta svojoj rodici Elizabeti, ova joj kaže: "Blago tebi koja povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina." (Lk 1, 45). Opet se naglašava da je neiz­mjerno važno povjerovati u Božju riječ. Marija je povjerovala i svojim je pristankom proslavila Boga i Bog se proslavio u Mariji. I možda se može reći da je to Marijino čudo. To da je upravo Mari­ja određena da bude izuzeta od ljage istočnog grijeha i da po njoj dođe Mesija - to nije Marijina zasluga nego Božje djelo. Ali Mari­jin čin vjere, pouzdanja u Boga koji je ona izrazila rečenicom "neka mi bude po riječi tvojoj" (Lk 1, 38), jest Marijina zasluga. To je Marijino "čudo". To je uzvišena rečenica ponizne nazaretske djevice koja postade najblagoslovljenija među svim ženama.

Na trenutak bih se još vratila svetom Josipu, čiji blagdan slavimo 19. ožujka. On je Zaručnik Bogorodičin, hranitelj Sina Bož­jega, ogledalo strpljivosti, svjetlost patrijarha - kako je naz­van u "Litanijama svetog Josipa". Svetac koji je imao posebnu mi­lost - hraniti i čuvati Božjeg Sina. Kakvo li je zadovoljstvo bilo raditi da bi mogao prehraniti Mariju i Isusa? Razmišljam o tome kolika li je radost bila čuvati dijete Isusa, brinuti se o njemu, pružati mu nježnost. Kakvo je zadovoljstvo bilo milovati dijete koje je dugoočekivani Mesija, dijete u kome je skriveno božanstvo? Mi to danas sigurno ne možemo niti zamisliti. Ali možemo častiti svetog Josipa i moliti ga za zagovor!