VERITAS - br. 3/2002.

>[SADRŽAJ]<

DUHOVNA MISAO


I DANAS IMA PUNO PROTIVNIKA I ZATIRAČA KRIŽA

OTAJSTVO KRIŽA KRISTOVA


Isusov križ nije bio tek neki izvanjski znak, obredni simbol; ukrasni predmet od srebra ili zlata na lijepom lančiću oko vrata. Isusov križ je krvava stvarnost i smrtna žrtva, čin božanskog sebedarja i ljubavi za spas svih ljudi. Vjerom u križ čovjek vjernik pokušava i uspijeva prihvatiti i nositi svoje životne križeve, na svojim brojnim križnim putovima. I nosi ih s pouzdanom nadom i vjerom koja Križ povezuje s Uskrsnućem. 


Znak križa zacijelo spada među najraširenije znakove u svjetskoj kulturi, među mnogim narodima i u mnogobrojnim religijama. Isto tako bezbrojna su značenja tog znaka. No tek u kršćanskoj kulturnoj tradiciji i vjeri taj znak ima sasvim osobito značenje. To je znak spasenja, znak Isusa Krista. To je sveti znak prepoznavanja onih koji vjeruju u Isusa Krista i tu vjeru životno ispovijedaju. Već početkom 3. stoljeća Tertulijan definira kršćane kao "vjernike križa" (religiosi crucis). Po Isusu Kristu znak križa doživio je preobrazbu značenja jer je od "najgoreg i najvećeg mučila robova" postao sveti i sjajni znamen vjere, nade i ljubavi, znamen spasenja.

   

Isus pada pod križemKorizmeno vrijeme, a napose dani Velikog ili Svetog Tjedna snažno i dojmljivo posadašnjuju uspomenu na Isusovu Muku, Smrt i Uskrsnuće, odnosno na otajstvo Križa Kristova. U tom liturgijskom vremenu vjernici dan za danom prate i doživljavaju sve ono što se događalo u Jeruzalemu prigodom Isusova uhićenja, suđenja, osude, nošenja križa na putu do mjesta pogibije na Kalvariji, pribijanja na križ, podizanja križa i Kristova umiranja na križu. Četiri evanđelista sve su to pomno zapisala. U Korizmi se toga prisjećamo i to pokušavamo iskrenom vjerom, osobno i zajednički, ponovno proživjeti.

Bilo je, a i danas u svijetu i kod nas ima protivnika i zatirača križa. Ima onih koji ga odbacuju, pogrđuju ili pak zloupotrebljavaju, kao što to biva u mnogim satanističkim okruženjima, na njihovim "crnim misama" i sl. Koliko je križeva "krajputaša" bilo oskvrnuto i uništeno u II. svjetskom ratu, pa onda u Domovinskom ratu, kad su rušene i razarane crkve, groblja i drugi sakralni objekti! Koliko je križeva bilo izbačeno iz kuća i javnih ustanova pod komunističkim i ateističkim režimom! Koliko je puta križić bio strgan i bačen s lančića oko vrata kao mrski i nepodnošljivi znak za bezbožnike i protubožnike! Koliko je puta silom zamijenjen crvenom zvijezdom petokrakom, srpom i čekićem, satanskom kockom s ugraviranim brojem "666"! Koliko su puta čovjekova usta izgovorila mrske psovke kojima se pogrđuju Križ i Propeti!

   

Iako je Križ u posljednje vrijeme bio zadobio slobodu i građansko pravo opstanka i pojavka, pa i na javnim mjestima i u javnim ustanovama, čini se da mu ipak nije sklono "civilno društvo" i "sekularna država". S više ili manje uljuđenih manira križ se sustavno uklanja. Javno ćemo ga viđati sve rjeđe. No, bez obzira na "građansko pravo i slobodu križa", ostaje zauvijek drevno načelo: "Križ uzgor stoji, a svijet se okreće i mijenja" (Stat Crux dum volvitur orbis). Uostalom, lako je postaviti raspela na zidove, ali je mnogo teže unijeti križ u srca ljudi, promijeniti čovjeka i učiniti ga "vjernikom i poklonikom križa" u najdubljem i najuzvišenijem značenju te riječi.

Isusov križ nije bio tek neki izvanjski znak, obredni simbol; ukrasni predmet od srebra ili zlata na lijepom lančiću oko vrata. Isusov križ je krvava stvarnost i smrtna žrtva, čin božanskog sebedarja i ljubavi za spas svih ljudi. To križ želi biti i za nas u našem životu, jer Isus je rekao: "Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan" (Mt 10, 38). A taj naš životni križ ima u iskustvu svakog pojedinog čovjeka svoje zasebno lice i naličje, svoju težinu i mučninu, svoju duboku bol i otvorenu ranu. Vjerom u križ čovjek vjernik pokušava i uspijeva prihvatiti i nositi svoje životne križeve, na svojim brojnim križnim putovima. I nosi ih s pouzdanom nadom i vjerom koja Križ povezuje s Uskrsnućem.

   

Istinski vjernik očima i srcem vjere razumije i prihvaća otajstvo Križa Kristova. Stoga mu se klanja i tim znakom križa obilježava rađanje, umiranje i svagdanje življenje te u svjetlu i snazi Križa uređuje i provodi sav svoj život. Otajstvo križa sjaji se ne samo na uzvisinama, raskrižjima, pročeljima, crkvenim zvonicima i na lančićima oko vrata, nego se sjaji i djeluje u dubinama vjerničkog srca, duše i savjesti, u zbilji životnog iskustva. Tu mu i jest pravo mjesto!

NIKOLA MATE ROŠČIĆ

>[SADRŽAJ]<