Razlog trajne vjerničke radosti jest uskrsli Krist. Njemu su upućene hvale i zahvale svih vjernika, jer on je svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem svima otvorio vrata života vječnoga.

Isusovo uskrsnuće temelj je kršćanske vjere. Bez njega sve ono što je Isus govorio i činio, ne bi imalo svoj konačni smisao - sve bi nekako bilo prazno, promašeno. Ne čudi stoga Kristovo uporno ponavljanje navještaja vlastite muke i smrti, ali i objašnjenja da smrt nad njegovom dušom i tijelom nema posljednju riječ, jer upravo to su apostoli morali dobro razumjeti, kao budući učitelji i svjedoci vjere.

Uskrs je za sva stvorenja novi dan, osmi i ujedno prvi dan u novome tjednu. Sedmoga dana završeno je prvo stvaranje svijeta, a osmoga, ili novoga prvog dana, po Kristu, s Kristom i u Kristu započinje novo stvaranje i usavršuje se ono što je grijehom narušeno. Prvo stvaranje doseže svoj vrhunac u Kristovu djelu otkupljenja, ostvarenom u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća.

Isus se svojim utjelovljenjem (koje slavimo 25. ožujka) na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i tako svakome nudi i mogućnost da mu se pridruži u njegovu životu, muci, smrti i uskrsnuću. Isus svoje učenike poziva da uzmu i da nose svoj križ te da ga slijede na putu prema uskrsnuću.

Ne bi li upravo ovo svaki vjernik, u trenucima posrtanja i padanja pod teretom vlastitog križa, trebao imati pred očima i hrabriti sebe i druge: Krist me pridružio svojoj otkupiteljskoj žrtvi. On želi da imam udjela u njegovu naučavanju, u njegovu pranju nogu i služenju, u njegovu strahu pred smrću, u njegovu sramoćenju, u njegovoj muci, ali i u njegovu slavnom uskrsnuću i u pobjedi.