Već davno je Prljavo kazalište smislilo i otpjevalo pjesmu "Heroj ulice" - pjesmu s kojom su se poistovjećivali mnogi mladi naraštaji. Jer, svi smo ponekad htjeli, ili još uvijek želimo, biti heroji. Biti, u najmanju ruku, netko tko će svojim postupcima izazivati divljenje drugih. No - upravo se tako vrlo teško postaje herojem - ako imamo za cilj postići samo divljenje i odobravanje društva - koje ponekad može biti vrlo pogrešno i štetno. Kada je ljudima već dosadila priča o herojstvu, i kada su uvidjeli svu težinu tog pojma, ili ih je možda zamorilo neuvjerljivo forsiranje verzije herojstva koje je nemoguće običnim smrtnicima - omiljeni su postali anti-heroji.

Anti-heroji započeli su svoj ratni pohod kroz glazbu, film, stripove… i kroz sve ostale oblike prisutne na sceni najjačeg oružja - medija. Ima raznih vrsta anti-heroja: od simpatičnih i "smotanih" suprotnosti "dosadno nepogrešivim i savršenim junacima" do - okrutnih kriminalaca koji gledatelja navode da i nesvjesno staje na njihovu stranu, prezirući "okrutne istjerivače pravde". Naravno, ovo posljednje odnosi se na filmski dio priče. Kao glavni junaci filmskih uspješnica, s kino-platna sve nam se češće smiješe razne vrste propalica, od sitnih lopovčića do kriminalaca "višeg ranga", skinheadsa, narko-bossova i sličnih tipova. To se nekako neprimjetno uvuklo u suvremenu kulturu. Nasilje je in, psovka je in, kriminal je in - čak i u nekim crtićima. Sve je to postalo već toliko "normalno" da te pojave gotovo i ne primjećujemo.

Nitko se u društvu ne trudi biti uzor, jer je i to postalo potpuno staromodno i sramotno. Naprotiv, više si cool ako u jednoj večeri uspiješ uliti u sebe alkohola koliko bi moglo oboriti s nogu cijelu četu - i pritom porazbijaš pola kafića, zajedno s gostima namjernicima. Zapravo, možda je to preoštra ocjena - jer, još su dobri oni koji se zaustavljaju samo na alkoholu. I to je već postalo dosadno, i premalo zabavno. Zato su već davno izmišljeni ostali oblici ovisnosti i stanja nesvjesnosti.

Sve dok se ne dogodi neki slučaj - kao onaj koji je proteklog mjeseca potresao Zagreb, a i cijelu Hrvatsku.

Što može natjerati jednog 17-godišnjaka da bez razloga ubije dvije osobe? A što ga nagoni da tek nešto malo godina kasnije ubije ponovno? Odgovor na to daje sam nesretni mladić - koji usred svih okolnosti zaslužuje nadimak "monstruozan", koji su mu odmah dali. Premda je to vjerojatno samo dio priče - jedan od razloga bio je jasan već iz samog njegovog ponašanja prilikom uhićenja - filmske otmice i potom, zahtjeva da sve to poprate mediji. A do kraja je slučaj razjasnio podatak da se još u najranijoj mladosti hranio "anti-filmovima" i junacima-zločincima. Svojim je stravičnim zlodjelima pokušao biti tek sličan svojim filmskim uzorima. Steći popularnost i slavu.

Treba li današnje doba heroje? Bilo koje vrste i "ranga"? Pozitivne uzore? Naravno da treba! Ali postavlja se i pitanje - usuđuje li se danas netko biti pozitivan uzor? Hoće li ga, u trendu anti-pozitive, društvo prihvatiti?

I slučaj Janice Kostelić - koji nas je također uglavnom "nespremne" zatekao prošlog mjeseca - pokazao je kako su nam heroji ipak potrebni. Jer je to riječ koja opisuje sve ono što je ta samoprijegorna mlada sportašica poduzela da bi osvojila ono što je osvojila - i da bi time, htijući ili nehtijući, na neko vrijeme bacila u sjenu sva negativna događanja i oboružala pozitivnim nabojem jednu naciju. A vjerojatno će i mnogi mališani, a i oni stariji, u zanesenosti novom sportskom heroinom, radije posegnuti za skijama - nego li za nekim drugim nezdravijim oblikom života.

U ovom uskrsnom vremenu, koje nas poziva da ne gubimo nadu i da učvrstimo vjeru, trebamo se zapitati što je ono najbolje što mi možemo iz sebe dati i biti pozitivan primjer. Kako bi u ovom današnjem vremenu stvorili ozračje u kojem će heroji ipak biti i ostati popularniji od anti-heroja.