VERITAS - br. 3/2002.

>[SADRŽAJ]<

LIJEPA PRIČA

RATNA SJEĆANJA (6)

Iz ministarstva prosvjete došao je dopis da se sva djeca iz Austrije vrate svojim kućama... U župnom uredu, zaslugom župnika i vjernika, priređujemo oproštajnu večer... Suze u očima "roditelja", gospođe Krise, djece, koje ukrašavaju lica blistava od radosti što konačno idu kući! "Ana, Vi ne možete zamisliti koliko su nam ova djeca obogatila Božić. Sve što smo im priređivali, sve što smo za njih radili, sve što smo im kupili, nama se vraća kao blagoslov! Naše su obitelji procvale, naši su se odnosi poboljšali, mi smo, bez sumnje, postali bolji ljudi. Evo, ja sam se ispovjedila! Ni ne sjećam se kad sam to zadnji put učinila. I počela sam moliti krunicu!" govori gospođa Krisa, a prevodi, tako da sva djeca razumiju, Maca, jedna draga Hrvatica, udata za Austrijanca... Uzvraćam, a Maca prevodi, kako su i oni nama dar koji nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti, jer su nas primili sa srcem i sa srcem su nam otvorili svoje domove, ne pitajući jesu li naša djeca dobra i pametna, ili iz kakvih obitelji dolaze, niti kakve su nastavnice (uglavnom - žene!) koje su ih dovele.

Mi smo sad osjetili da se Bog za nas brine preko ljudi koji su mu vjerni, jer činjenice govore da su nas doslovce svugdje prihvatili najviše i najprije ljudi koji su vezani uz Crkvu, koji su pobožni i imaju "feeling" za poslanje Crkve onima koji su najmanji, najslabiji i beskućnici. Tijekom ovih nekoliko mjeseci vidjeli smo da ni jezik, ni socijalni status, ni nacionalna pripadnost (mi nismo "prebrojavali" svoje učenike po nacionalnoj pripadnosti, među njima ima i Srba, naravno!) pa ni vjerska - nisu prepreka onima koji su otvoreni Duhu Božjem, jer gdje je ljubav prijateljstvo - ondje je i Bog...

Osijek mi se, kako kaže pjesnik, otvara ganutom srcu. Izranjen je, na Trgu Ante Starčevića nema ni jednog čitavog izloga, daske su na svim prozorima i na nekadašnjim staklenim površinama, vreće s pijeskom kao zavoji omataju katedralu, sve ulaze u javne ustanove, stajalište tramvajske postaje... Pa ipak... ima toliko ljepote, ponosa, dostojanstva, nekog pobjedničkog, prkosnog osjećaja u svemu što se u gradu događa: izlozi su, točnije daske u izlozima, oslikani znanjem, talentom i ljubavlju osječkih slikara. Žene i djevojke, iako ih je malo, jer škole izmještene u hrvatske krajeve koje su izvan ratnih opasnosti, nisu se vratile, dotjerane su i njegovane. Kafići, iako u podrumskim prostorijama, pa i oni uz samu Dravu (gdje su opasnost i rizik najveći), uvijek su puni onih koji imaju nekog posla u gradu, branitelja, koji tu, u "normalnim" (koliko to želimo!) okolnostima žele popiti kavu s prijateljima između bdjenja u rovovima oko grada, i novinara domaćih, ali i "bjelosvjetskih" redakcija, koji s visoka, "šminkerski" kao šakali žele čuti samo neke ekskluzivne priče, po mogućnosti - što šokantnije. Tu su i domaći novinari, koji sad imaju prilike doći do vrlo uglednih svjetskih redakcija. Nažalost, Osijek je postao ekskluzivan zbog svog stradanja... I u tom stradanju... živi sve svoje ljubavi.

Tu je Crkva, koja po svećenicima služi svom narodu, tu je bolnica, sve gradske službe, tvornice, kazalište - sve funkcionira, jer tu žive ljudi koji vole. Jer se samo bezuvjetnom ljubavlju prema svom gradu, svojim prijateljima, obitelji, narodu i Bogu može izdržati i svakodnevno živjeti novu nadu i blistavu pobjedu dobrote, pravednosti, ljubavi i mira. Svi sanjamo Hrvatsku bez granata koju ćemo stvoriti po mjeri svoje ljubavi: pravednu, zaposlenu (treba sve srušeno izgraditi), lijepu, mladu... u kojoj će se svatko osjećati sretnim, zadovoljnim i ostvarenim, i u koju će toliki željeti doći i živjeti s nama - naše vrednote, nepobjedive.

Ganuta sam do suza... Smiješim se, smiješi se i ravnatelj... Vidim što je krunica koju smo djeca i ja molili napravila... Otvorila je srca ljudi, potakla ih na tako veliku akciju. Jelena, Danica i ja odlazimo u Crveni križ i tražimo popis prognanika, na Hrvatskom radiju djecu koja su bila u Eggenburgu pozivamo da dođu u školu po svoje uskrsne darove, obilazimo sve siromašne obitelji i pitamo ih što im sve treba. Osjećamo se blistavo! Ovo je najljepši Uskrs u našim životima, zaključujemo... I "Bijela nedjelja", kad nam dolaze, s darovima - gospođa Lore Krisa, župnik i nekoliko obitelji iz mjesta u kojem je umrla Ankica Filipović... Platili su misu za nju, koju će sad služiti zajedno njihov župnik i kapelan naše župe... Dočekujemo ih sa zahvalnošću. Obitelj Stanić prima ih u svoj dom... Moja radost je potpuna... Bezmjerna.

ANA PENIĆ