VERITAS - br. 2/2002.

>[SADRŽAJ]<

CRKVENI KALENDAR

TKO NE UZME KRIŽ SVOJ I NE IDE ZA MNOM, NIJE ME DOSTOJAN!

Od apostolskih vremena kršćani su se s velikom ljubavlju prisjećali Kristove muke i uskrsnuća. Postili su na Veliki petak i Veliku subotu. Post kao zahvala i sjećanje na Isusovu muku u 3. stoljeću obuhvaća cijeli tjedan prije Uskrsa tj. Veliki tjedan. U 3. stoljeću pa i ranije postojao je post prije Uskrsa od 40 dana. Taj korizmeni post je u Rimu počinjao 6 tjedana prije Uskrsa. No post nije počinjao u nedjelju, kad se niti ne posti, već četiri dana ranije. Dan kojim ulazimo u korizmu prozvan je Pepelnica, zbog obreda posipanja pepelom. Nekoć je obred posipanja pepelom bio samo za javne grešnike. Ali u 10. stoljeću, kad se ukida javna pokora, taj je obred zadržan za sve vjernike.

Tako Pepelnicom počinje vrijeme priprave za veliki blagdan. Vrijeme iščekivanja. Iščekivanja uskrslog Krista koji, iako je uvijek s nama, opet uvijek iznova dolazi na Božji način. To je vrijeme posebnog prisjećanja Kristove muke, zahvaljivanja Bogu za njegovo milosrđe. Milosrđe toliko veliko da mnogi ljudi, među kojima ima i kršćana, to gotovo ne mogu shvatiti. Sam Bog opravdava čovjeka. Opravdava, a ne osuđuje njegove slabosti i grijehe. Poništava ih u svojoj krvi. "Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53, 5). Kristove rane donose iscjeljenje, samo On je iscjelitelj. Kristove rane trebamo gledati kad želimo ozdraviti od bilo koje bolesti. Njegove rane, ne svoje. Svoje ako gledamo - bez obzira jesu li tjelesne, duševne ili duhovne - razboljeti ćemo se još više. Njegove kad gledamo - primiti ćemo snagu ili ozdravljenje. Kristove rane donose spasenje! Bog se u Bibliji predstavlja kao jedini Bog, kao stvoritelj i kao otkupitelj. Jahve otkupitelj rastjerao je sve ljudske grijehe i opačine poput oblaka i magle (Iz 44, 22). Sluga Jahvin, Svetac Izraelov čije rane nam donose spasenje jest - Isus. "Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti" (Iz 53, 11).

Koliku snagu možemo zadobiti promatrajući Kristove rane. Razmišljanjem o Kristovoj muci dajemo Bogu hvalu, dajemo sebi mir i spasenje. Pogotovo tada kad nam se čini da smo sami na križu i da baš nikoga nema uz nas da nas utješi, da nas razumije. I čini se da oni koji bi nas trebali najviše razumjeti, da nas razumiju premalo ili čak nikako. Tada opet dobivamo snagu promatrajući Kristove patnje i znajući da je On s nama u sve dane našeg života. I ne samo u sve dane, nego i u sve minute i sekunde i onda je s nama kad ne osjetimo Njegovu blizinu. Sjetimo se tada Isusa na križu, gdje je bio sam. Njegovi učenici i prijatelji ustuknuli su pred tajnom križa. Ostali su na udaljenosti. Zato, kad nam se čini da smo sami na križu, tada sigurno nismo sami. Isus nas tada nosi, On nosi naš križ. On najbolje zna kako je nositi križ sam. On ga je nosio sam. Isus najbolje od svih znade kako je biti na križu pribijen, ranjen i izrugivan - sam. Slijediti Krista uključuje i biti sam na križu. A to je jako teško.

Još je teže padati pod križem, a onda biti izrugivan i popljuvan. To je toliko teško da se mnogi sablažnjavaju nad tim te ostaju kršćani samo na papiru. Bog želi da imamo radost, i to potpunu radost. Ali često da bi se ostvarila takva radost, moramo najprije nositi križ, biti pribijeni na križ, i to - sami. Tko bi htio takav život - trpjeti patnju, nositi težak križ, tako težak da se pada pod njim, a onda biti ismjehivan i ostavljen od onih za koje vjeruješ da su ti prijatelji, da su ti najbliži? Tko bi se odlučio na to?

To je jedan od razloga zašto mnogi ljudi ne prihvaćaju Krista u punini. Jer prihvatiti Krista znači prihvatiti istinu. Isus sam za sebe kaže da je put, istina i život. Tako prihvatiti Krista koji je jedina istina, znači i prihvatiti takvu patnju.

To mogu samo oni koji Isusa, tj. Boga koji se objavio u Isusu zaista vole. Zaista voljeti Isusa znači da je On najvažnija osoba u našem životu. On ne dopušta da bude na nekom drugom mjestu u našem srcu i u našem životu, osim na pravom mjestu. Ako nam je Bog na drugom mjestu, mi smo već u pogrešnom odnosu prema Bogu i zato griješimo, jer Bogu ne dopuštamo da nas prožme svojom milošću onako kako to On želi i kako je to za nas najbolje. Sam Isus je rekao ove riječi: "Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan" (Mt 10, 37-38).

Te je riječi mogao reći jedino Onaj koji je za sebe rekao da je put i istina, uskrsnuće i život, prvi i posljednji. A te riječi za sebe nije rekao nikad nitko - osim Isusa.

HENRIETA ZAJEC