Pod pritiskom New agea, i sve većeg umnažanja novodobnih "vjerskih zajednica", danas su se silno rasprostranile različite interpretacije Biblije koje imaju malo ili nimalo veze s njezinom autentičnom porukom. U nekima od tih invertiranih interpretacija oživljena su stara krivovjerja, kroz povijest Crkve od nje osuđena, a neka od njih uživaju ugled noviteta, a šire se svim raspoloživim sredstvima, od kina i televizije pa sve do tiska. Njihov se uspjeh ogleda u tome što slabo upućene u Bibliju još više obeshrabruju na putu kršćanske vjere i sve ih više izoliraju od života župske zajednice.

Tim povodom za razgovor smo zamolili našeg bibličara, umirovljenog profesora dr. Celestina Tomića, franjevca konventualca, koji je čitav svoj život posvetio Bibliji. Dugi niz godina bio je profesor Svetoga pisma i biblijskih jezika na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a uz mnoštvo vrijednih i znanstvenih radova, on je hrvatskim čitateljima priredio komentare cijele Biblije u petnaest svezaka koje najtoplije preporučamo svim našim čitateljima, uz prigodni popust izdavačke kuće "Veritas". 

Prije našeg razgovora, dopustite da Vam postavim jedno osobno pitanje: Čitav ste život proveli družeći se s Biblijom. Što Vam je osobito ova Knjiga pružila u životu?

Biblija je Knjiga o Isusu Kristu. On je u Starom zavjetu najavljen, a u Novom objavljen. Nikad neću dovoljno zahvaliti Gospodinu što mi je udijelio ovu milost da tako više upoznam Isusa Krista i da ga još više uzljubim. To mi u životu pruža svjetlost i radost.

Kao profesor Biblije puno ste predavali i pisali o glasovitom otkriću Kumranskih svitaka. Danas su na hrvatskom jeziku prevedeno više knjiga kao Bagent i Leicht: Obmana o svicima s Mrtvog mora, i druge. Zbog sve većeg interesa za ovo već preko pedeset godina staro otkriće i njegovo krivo interpretiranje od kojekakvih "stručnjaka", molio bih Vas da nam ukratko, predstavite o kakvom se otkriću zapravo radi.

Spomenuti pisci smišljaju fantastične "afere" Vatikana što se spisi ne izdaju i što se "cenzuriraju" da se ne razori vjera u Isusa Krista i ranokršćanska povijest kako je u Novom zavjetu i apostolskim ocima iznesena. To su lažne i često bogohulne glasine. Istina je: prvo stručno izdanje kumranskih spisa povjereno je timu koji je vodio dominikanac R. de Vaux. U tom timu bila su tri katolička svećenika, stručnjaci za arheologiju, i četiri laika stručnjaka: Amerikanac, Englez, Francuz i Nijemac. Kada je Izrael godine 1967. oduzeo Jordanu mjesto nalazišta kumranskih spisa, izraelski znanstvenici s Hebrejskog sveučilišta preuzeli su objavljivati rukopise. I 15. studenoga 2001. u New Yorku javljeno je da su objavljeni svi rukopisi, od kompletnih svitaka do milimetarskih fragmenata.

Večernji list je svojedobno objavio jedan vrlo sporan članak koji je sugerirao da su kršćani imali krivi prijevod Biblije te da ga sada Vatikanski stručnjaci preuređuju i usklađuju s Kumranskim rukopisima. Imam dva pitanja: Što stvarno rade ti "Vatikanski stručnjaci", i drugo: jesu li moguće, i do koje mjere, korekcije, dopune ili izmjene Svetoga pisma?

Zaista ne znam što rade "Vatikanski stručnjaci". Ako su Vatikanski, onda su bar većinom katolici. Znam samo to da se Kumranski spisi uvelike proučavaju. Na drugo pitanje mogu reći da se radi samo o ispravcima nekih riječi i tekstova, koji ne zalaze u temeljni smisao Svetog pisma. Istina, židovski rabini, zvani masoreti (masorash predaja) utvrdili su konačni tekst Svetog pisma Staroga zavjeta. Rukopisi su od 9. stoljeća. Ali imamo raniji grčki prijevod židovske Biblije nastao u 4. na 3. stoljeću prije Krista, zvan Septuaginta (prijevod Sedamdesetorice - LXX). To je biblijski tekst prve Crkve. Masoretski tekst je tekst najvjerniji predaji. Pisari Kumranskih spisa pokazuju izvjesnu slobodu u prepisivanju, što je nezamislivo za masorete. Tako oni zamjenjuju izvorne riječi suvremenim riječima ili onima koje su u duhu njihove zajednice. Međutim, ako se njihov tekst poklapa s prijevodom LXX, protiv masoretskog, kritika teksta uvažiti će taj tekst. Svakako, ne radi se o novoj Bibliji, već o redovitim ispravcima izvornog teksta Svetog pisma.

O esenima ne govore rabinski tekstovi, ali govore o njima židovski pisci Josip Flavije i Filon, spomenuti rimski pisac Plinije Stariji i crkveni oci. Potječu od pokrete hasidejaca, pobožnih i vjernih Zakonu. Pridružuju se makabejskom ustanku, ali kad je velikim svećenikom imenovan Jonatan Makabejac, dijele se od farizeja i polaze u pustinju, vođeni Učiteljem pravde, da tamo čekaju mesijanske dane. Bilo je to između 150. i 140. godine prije Krista. Najstariji dokument u Kumranu potječe iz 130 godine. Jezgru zajednice čine svećenici, potomci Sadoka, ali tu su i drugi Izraelci.

Spomenuti autor H. Kertsten, pripada li krugu ozbiljnih i uvaženih bibličara, te jesu li njegovi stavovi vjerodostojno interpretirani od ove okultno-ezoterijske grupice prozvane "Kibernetika Esena"?

H. Kersten uopće nije bibličar. Biblija ne sadrži "okulto-ezoterijsko umijeće", ona je "istina našeg spasenja". Slična tumačenje se pojavljuju i u nekim židovskim grupicama tijekom povijesti. Tako jedna rabinska škola zvana Pilpulim smatra da je slovo, svaki oblik slova, brojčana vrijednost slova bremenita značenjem. Slično kaže jedan današnji židovski pisac: Hebrejsko pismo je čarolija, što ga dulje gledaš, otkriva ti svoje tajne. Ostavimo ta naklapanjima i slušajmo što nam Ivan kaže: "Navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i pokazao se nama: što smo vidjeli i čuli navješćujemo vama, da i vi imate s nama zajedništvo, a zajedništvo naše je s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom" (1 Iv 1, 2-3). To nas uči Biblija.

Apokrifi, što i samo ime kaže, knjige su tajnog porijekla, pripisuju se lažnim autorima, nisu napisane po nadahnuću Duha Svetoga. Židovi ih nazivaju hisonim - knjige koje su izvan, stoga strogo brane čitanje tih knjiga. Rabi Aquiba kaže: "Tko bude čitao takve knjige neće imati udjela u budućem vijeku."

Židovski apokrifi nastali su u teškim danima židovske povijesti, između 3. stoljeća prije Krista do 3. stoljeća poslije Krista. Kršćanski apokrifi nastaju od 1. do 5. stoljeća. U njima i pokoji pobožni pisac želi nadopuniti praznine koje imamo u evanđeljima, posebno prikazujući Isusov skroviti život. Znanstveno proučavanje apokrifa pomaže nam ipak osvijetliti prilike i idejna i vjerska strujanja u tim vremenima.

Već u evanđeljima, posebno kod Ivanovog evanđelja i kod sv. Pavla, osjeća se gnostička zablude, koja niječe da je Isus Sin Božji, da se utjelovio, da nas je spasio u svojoj muci, da je uskrsnuo, da je istiniti Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek. Po njihovu shvaćanju materija je zla u sebi, i spasenje je izlazak iz groba materije. Isusa gledaju samo kao čovjeka. Židovi u skandaloznom Isusovu životu govore kako je Isus u Egiptu naučio čaranje, dok razne gnostičke struje kažu da je bio u Indiji. Evanđelja nam govore kako je Isus proveo svoje dane u Nazaretu, sve do javnog nastupa. Apostol Pavao se jada: "Uistinu, ako tko dođe i propovijeda drugog Isusa, kojega mi nismo propovijedali - ili ako drugoga Duha primate kojega niste primili; ili drugo Evanđelje, koje niste prigrlili - takva lijepo podnosite." (2 Kor 11, 4) Nemojmo se dati obmanuti od onih koji nam propovijedaju drugog Isusa, drugog Duha, drugo Evanđelje od onoga što smo primili i ispovjedili na svetom krštenju i na svetoj krizmi, u svakoj našoj euharistiji i u svakom liturgijskom okupljanju.

Ekstremni primjer svojevoljnog tumačenja Biblije predstavlja svjetski bestseler M. Drosnina koji zastupa ideju da je Biblija kodirana knjiga, nalik slagalici s bezbroj dijelova koje treba ispravno poslagati da bi se dešifrirale sve tajne svijeta. Recite nešto i o posljednjem dokumentu Biblijske komisije: Integracije Biblije u Crkvi koji prihvaća tri sloja Biblije. Molim Vas da prokomentirate spomenute vidove i da pomognete našim čitateljima u snalaženju s Biblijom.

Drugi Vatikanski Sabor u Konstituciji o Božanskoj objavi (DV) govori o tri sloja u Bibliji s obzirom na evanđelja: 1. što je Isus učio i učinio od krštenja do dana kad je bio uzet; 2. što apostoli u svjetlu Duha Svetoga navješćuju ono što je Isus učinio i rekao; 3. konačno evanđelisti su nam pismeno predali Isusova djela i riječi, predaju apostola, svaki prema svojem teološkom naglasku i potrebama zajednica kojima pišu (DV 19). Kad Pavao spominje Evanđelje, ne smisli na pisano evanđelje, jer ono još ne postoje, već na ovaj drugi sloj, na apostolsku predaju. To je navještaj onoga što je Isus "činio i učio", i što je u Crkvi već utvrđeno od početka, posebno vazmeno otajstvo: muka, smrt i uskrsnuće, te Isusova ukazanja (1 Kor 15, 3-8). O tom Evanđelju govori, dok kaže: "Ali kad bismo Vam mi, ili kad bi Vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet." (Gal 1, 8)

U protestantskim krugovima počeli su dijeliti Krista vjere i Isusa iz Nazareta, i smatraju da je dostatno prihvatiti Krista vjere, a da do Isusa iz Nazareta i tako ne možemo doći. Međutim i među samim protestantima nanovo se postavlja temeljno pitanje povijesnog Isusa. Budući da bez povijesnog Isusa, "Krista po tijelu", nema ni Krista vjere. Bez povijesnog Isusa kršćanstvo postaje ideja, bez Krista vjere kršćanstvo bi bilo jako osiromašeno i životarilo bi unutar arheoloških i književnih pretpostavki, kako to pokazuju spomenute pojave New agea i druge. Jedan je Isus, onaj koji je živio u Palestini i koji sada živi zdesna Oca i u Crkvi i u svakome od nas.

Isusova čudesa nemaju nikakve veze s nekom tehnikom, koja se dobiva razvojem ljudskih potencijala, koja je doista čudesna. Isusova čudesa, kako ih Ivan naziva, "znamenja" - semeia, ukazuju na njegovu božansku moć, na njegovo jedinstvo s Ocem, to su Očeva djela - erga, "čudesa" (Iv 12, 11; 11, 41 s.), naznačavaju i objavljuju dobrotu i ljubav Oca. Isus ne čini čudesa zbog senzacije, da stekne popularnost, ili kad od njega traže čudesa iz nevjere (Mk 6, 5). Samo oni doživljavaju čudo koji mu prilaze s vjerom i koji ga ponizno mole. Odbija učiniti čudo koje traži đavao u kušnji u pustinji, i kada farizeji trže znak s neba. Isus im veli: "Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka" (Mt 12, 39). Sva čudesa su znamenja koje ukazuju na onaj najveći znak koji Isus naviješta, a to je uskrsnuće.

Isus svoje čudesne znakove nastavlja preko apostola i propovjednika Evanđelja tijekom povijesti. Apostoli će činiti i veća čudesa, u smislu da ona neće biti sužena na Izrael i na malu Palestinu, već će ih činiti među svim narodima svijeta, na svim prostorima i u svim vremenima. I to će biti uvijek Isusova čudesa. On nastavlja svoje djelovanje u svojim navjestiteljima radosne vijesti.

"Tajna" zaljubljenosti jest drugovanje s Biblijom. Da ona ne bude knjiga među knjigama, nego doista Knjiga, Knjiga Isusa Krista, kako sam na početku rekao. Ljubav se rađa i produbljuje bliskošću, prisnošću, tako i ljubav prema Bibliji. Ona mora biti moja ljubav, moj najvjerniji prijatelj, zaručnica duše moje; moja Knjiga razmatranja, molitve, osobnog susreta s Gospodinom koji mi se objavljuje, moja najuzvišenija molitva. Čitanje Biblije mora biti molitva, razgovor s mojim Gospodinom. I naći ćemo u susretu s Isusom smisao svojeg života, riješit ćemo svoje životne probleme, naći spokoj i mir svojeg srca, radost i blaženstvo.