>[SADRŽAJ]<
O BOŽE, KAKO I ZAŠTO SVE OVO, ODAKLE I DOKLE BAŠ OVAKO?
KRIZA ČOVJEKA
Pod ovim naslovom godine 1946. poznati pisac Albert Camus održao je predavanje na Columbia University u New Yorku te pri tom između ostaloga rekao: "Ako se ni u što ne vjeruje, ako ništa ne daje smisao i ako ni u čemu ne možemo otkriti vrijednost, onda je sve dopušteno i sve bez značenja. Tada ne postoji niti dobro niti zlo, i Hitler nije imao niti pravo niti krivo. Ima ljudi koji u krematorij šalju milijune nevinih, ali i onih koji se žrtvuju njegujući bolesnike. Ima ljudi koji ti jednom rukom istežu uši, a drugom olakšavaju bolove. Ima onih koji časte mrtve ali u isto vrijeme ih bacaju na smetlište. Svi ti načini ponašanja imaju istu vrijednost. I budući da smo smatrali da ništa nema smisla, morali smo iz toga zaključiti da pravo ima onaj koji je uspješan... Ako ništa nije ni istinito ni lažno, dobro ili zlo, ako je jedina vrijednost uspješnost, onda je jedino pravilo po kojem bi se trebalo vladati ono koje nam je razvidno, to jest biti što je moguće uspješniji, jednom riječju biti što jači. A tada više ne postoj i svijet sastavljen od pravednih i nepravednih, nego samo od gospodara i robova. Pravo ima tko gospodari."
Ovaj
slavni francuski pisac sažimlje u ovih nekoliko zaoštrenih rečenica ono što
je prije toga pokušao obraditi u svojim djelima Pobunjeni čovjek i
Mit o Sizifu. Ako nema vjekovječnih vrednota i postojanih etičkih
odrednica, onda se odista neumoljivom ozbiljnošću nameće pitanje o
smislenosti i razložnosti življenja. Pa ako odgovora nema, rađa se filozofija
sumnje, besmisla, apsurda, filozofija skepticizma, nihilizma i relativizma.
Moglo bi se reći da već više od jednog stoljeća misao nekoć kršćanskog Zapada boluje od tih filozofija i svjetonazora. Čovjek je obolio na smislenosti življenja. Zahvatila ga je kriza vjere nakon svih potresa bezvjerskog i protuvjerskog prosvjetiteljstva. A u isto vrijeme zahvatila ga je kriza morala i etike kao nužna posljedica osporavanja, nijekanja i gubitka sigurnih i postojanih izvorišta istinitosti i vrijednosti života. Prometejski zanos kojim je bio nošen materijalistički ateizam sredinom prošlog stoljeća i ničeovski poklik slavodobića radi usmrćenja i smrti boga, urodili su ne čovjekovim totalnim oslobođenjem, nego njegovim sunovraćanjem u crninu besmisla, beznađa. Strašno je biti i ne biti u isto vrijeme, probuditi se s jedinim pozdravom novom danu "Dobar dan tugo!" "Sumrak bogova" postao je tragični sumrak čovjeka, kao što se i "Rekvijem za boga" izokrenuo u rekvijem za čovjeka. Čovjek je obolio na smislenosti življenja pa se obistinilo ono što zapisa naš pjesnik S. S. Kranjčević:
"I tebi baš, što goriš plamenom / od ideala silnih, vječitih, / ta sjajna vatra crna bit će smrt, / mrijeti ti ćeš, kada počneš sam / u ideale svoje sumnjati!"
Na nogostupima i mimohodima života susrećemo mnoge ljude i znamo za njihove radosti i žalosti, za rađanja i umiranja, za zdravlje i bolesti, uspjehe i neuspjehe. Susrećemo ta smrknuta i zabrinuta lica, zaplakane oči uokvirene u crne marame, bolna molitvena šaputanja nad svježim grobovima, uzdahe pune neizvjesnosti po bolnicama, smotuljke hrane u plastičnim vrećicama siromaha, beskućnika, nezaposlenih... Pred očima se nižu slike stravičnih sudbina ratnih stradanja, progona i izgona... Čitamo crne kronike nepromišljenih udesa, o podignutoj ruci na sebe ili na drugoga, iz vatrenog oružja, strasnog nasilja, vozačkog neopreza, uboda igle s opojnim drogama...
Pa tko bi se mogao oteti nasrtu neizbježna upitnika: o Bože, kako i zašto sve ovo, odakle i dokle baš ovako? Jesu li Tvoj i prsti uzročno umiješani u sve naše patnje i stradanja, u svu crnu kob ove zemlje? Je li nam svima ime Idiot, a naš udes satkan jedino od Zločina i kazne? Ima li za nas nade, svejedno istočno ili zapadno od Raja? Ili nam je bosim i okrvavljenim nogama lutati i vrludati po trnju i kamenju bez sigurnih uporišta i utočišta? Zašto i dokle još, Gospode? To Te zaplakani pitamo navlastito u ime onih koji trpe "na pravdi Boga velikoga"?
U Getsemanskom vrtu književnik Petar Segedin smisleno pokušava sažeti odgovor na neizbrojiva tjeskobna pitanja u samo dvije riječi: "Opstati usprkos!" Do te točke dopire stoička misao i njen diktat čovjekovoj volji. Usprkos svemu valja nam opstati, odnosno po našu kršćansku, valja nam se nadati protiv svake nade...
Sučeljeni osobno i zajednički s takvim pitanjima vjernički padamo na koljena pred Onim koji je na sebe uzeo sve naše patnje i boli, okusio i iskusio ozbiljno do smrti sve ono što tvori čovjekov život ovdje na zemlji. Sebedarje onoga koji je propet na drvo Križa snažno progovara. Otajstvo ljubavi i otajstvo zla ulaze u neko novo osvjetljenje, i čovjek otkriva da osim svih pojavnosti, prolaznosti i upitnosti života i svijeta, postoji i dimenzija dubine, da u Bogu imamo pouzdani oslonac smisla pa i onda kad križevi pritišću i rane žegu, kad se sve zlo podigne i ustoboči protiv nas. Ima u nama neki duboki predosjećaj da u času jobovskih iskušenja smijemo i možemo zavapiti prema Nebu. Savjest može biti ušutkana i zavedena, i besmrtna duša zaboravljena, ali kad nadođe ozbiljan slučaj i presudan trenutak, iz naših dubina progovori, zavapi i krikne čovjekova duša, za koju rekoše da je po naravi kršćanska...
Neka Propeti s drveta Križa progovori našoj duši, da nam bude lakše!
NIKOLA MATE ROŠČIĆ