VERITAS - br. 2/2002.

>[SADRŽAJ]<

RIMSKI VIDICI

KATOLIČKA CRKVA U RIMU I U SVIJETU

Susret u Asizu postao hodočašće nade Proslava stote godišnjice rođenja osnivača "Opus Dei" Dio Lefebvrovih pristaša vratio se Katoličkoj Crkvi Creski fratar Placido Cortese mogao bi uskoro biti uzdignut na čast oltara Božićne jaslice iz Hrvatskog Zagorja dobile zlatnu nagradu na rimskoj izložbi…

Neki bi ga mogli nazvati i lutanjem za utopijom, ali nam se naznačeni naslov čini mnogo primjereniji. Doista, u trenutku kada se Isusovom Domovinom stalno izmjenjuju samoubilački napadi i programirani odgovori, koji nisu izostali ni 24. siječnja, na sam dan Molitvenog susreta u Asizu, Hodočasnici mira - kako je poluslužbeno nazvan ovaj susret - krenuli su iz Vatikana put Asiza s mnogo nade. Nadu je Papa naglasio i uoči samog polaska, kada je na općoj audijenciju najavio da se radi o hodočašću nade, slijedeći stope Franje Asiškoga, istinskog proroka i svjedoka mira. I na kraju, nazvavši Asiz izvorištem ponovno pronađene nade.

Ovaj put nije se krenulo modernijim sredstvima hodočašća (helikopteri i zrakoplovi previše podsjećaju na bombe i rakete koje paraju zemlju Afganistana ili Palestine), nego je odabrano klasično prometalo - stari dobri vlak. Bili smo blizu ove kompozicije pri odlasku i povratku te shvatili svu njezinu simboliku. Kao da stari bijeli otac iz Vatikana želi povući sa sobom silnu svjetsku pratnju najizvrsnijih predstavnika svih svjetskih religija, koji nisu sigurno ovamo došli samo sudjelovati u šarolikoj reviji religiozne mode, već su u Papinoj namisli trebali postati vlakovođama nade u svojim sredinama. Svi su oni zauzeli određena mjesta u vagonima, gdje ih je dočekao molitveni priručnik s izborom najpoznatijih misli i zaziva Franje Asiškoga. I dolikovalo je da se na hodočašće u Asiz krene s mislima velikoga mirotvorca, koji iz dana u dan sve više postaje univerzalni uzor globalnog mira u svijetu, gdje bi sve i svi trebali biti braća i sestre.

Prva polovica mjeseca siječnja u Rimu je obilježena u duhu skoroga sveca Josemarije Escriva de Balaguer, osnivača poznatoga (ali počesto i osporavanoga) crkvenog pokreta i instituta "Opus Dei". Tjedan po Bogojavljenju privukao je u Rim preko 1.200 predstavnika iz 57 zemalja, ne samo pripadnika "Opus Dei" već i predstavnika židovskog i islamskog svijeta (!), koji su prigodnim kongresom obilježili stotu obljetnicu čovjeka koji će tijekom ove godine kao katolički svetac biti uzdignut na čast oltara. Završnoj audijenciji koju je papa Ivan Pavao II. posvetio ovom skupu (bilo je skoro 10.000 sudionika) prethodilo je više kulturno-umjetničkih priredaba, s biranim koncertom koji je priredila Akademija sv. Cecilije. A ne treba spomenuti da je sve završeno svečanim euharistijskim slavljem, koje je u Papino ime predvodio rimski vikar, kardinal Camillo Ruini.

Da se nešto događa među sljedbenicima izopćenoga francuskog nadbiskupa, sada već pokojnoga Marcela Lefebvrea, točno 25 godina nakon njegove suspenzije od svećeničkih čina, naslućivalo se već više mjeseci, posebno nakon velikog jubileja, kada su njegovi današnji pristalice demonstrativno hodočastili u Vatikan na grob sv. Petra. Danas su tzv. lefebrovci rašireni u 40 zemalja, imaju 410 svećenika, 200 bogoslova, 55 redovnika, 130 redovnica i oko 160.000 ostalih članova. Jedno krilo ove shizmatične zajednice 17. siječnja javno se vratilo u krilo Katoličke Crkve. Bila je to brazilska skupina, kojoj je na čelu Licinio Rangel, jedan od četiri biskupa koje je nadbiskup Lefebvre godine 1988. nezakonito zaredio i zbog toga bio izopćen. Rangelova zajednica u Brazilu broji 26 svećenika, stotinjak redovnica i oko 30.000 vjernika. U obredu povratka, kojemu je predsjedao kardinal Dario Castrillon, brazilski biskup i svećenici ove zajednice javno su izjavili da priznaju Papin autoritet, zakonitost Drugoga vatikanskog sabora i vrijednost liturgijske obnove, s time da im je dopušteno, za njihove unutarnje potrebe, služenje obredom pape Pija X. Njihovi europski sumišljenici zasad još nisu spremni na ovaj korak, ali nitko ne sumnja da će većina vrlo brzo slijediti primjer brazilske zajednice.

Početak biskupijskih procesa za proglašenje blaženim obično ne bilježimo na ovim stranicama. Ipak, iznimno to ističemo jer se doista radi o jednoj izuzetnoj i za naše strane zanimljivoj osobi. U Trstu je 29. siječnja otvoren informativni biskupijski proces u kauzi o. Placida Cortesea, creskoga franjevca konventualca, koji je za života pripadao talijanskoj Provinciji sv. Antuna, sa sjedištem u Padovi. Taj naš fratar, kojemu prezime očito pokazuje talijanske korijene, ali mu je majka s prezimenom Bataja bila hrvatske krvi, rođen je 1907. u Cresu, da bi 1944. u Trstu dao život u gestapovskom istražnom zatvoru, gdje je mučen i usmrćen zato što je kao glavni urednik popularnoga Glasnika sv. Antuna u Padovi pomagao mnogim progonjenim ljudima, u prvom redu Židovima, ali i mnogim drugima, posebno slovenskim i hrvatskim internircima u padovanskom logoru. U zatvoru je hrabro izdržao sve prijetnje i mučenja, a budući da nije htio odati svoje pomoćnike i suradnike u tom poslu, prije smrti su mu iščupali oči i odrezali jezik, u znak kazne za šutnju. Kada je pala ideja da se pokrene crkveni postupak za proglašenje blaženim, čuli su se osnovani prigovori da o. Placido nije ubijen iz mržnje prema vjeri, već zbog djelatnosti koja ima vezu i s politikom. Iz mjerodavnih krugova u Vatikanu dano je "zeleno svjetlo", s napomenom, ako se dakako sve pokaže istinitim, da se radi o pravom mučeništvu ("agitur de martyrio"), kao što je bilo i u slučaju njegova mnogo poznatijeg subrata, isto tako urednika jednoga katoličkoga glasnika, o. Maksimilijana Kolbea. Nije stoga nerealno očekivati, ako stvari krenu kako se nazire, da bismo uskoro mogli dobiti još jednoga Božjeg ugodnika na oltaru, a koji je rodom iz naših krajeva i bar polovično je bio i naše krvi.

U domovinskom tisku već je sigurno dobro obrađena vijest o svjetskom priznanju zagorskih jaslica iz Plemenščine pokraj Klenovnika, koje su dobile zlatnu medalju za nastup među stranim izlagačima na 26. međunarodnoj izložbi jaslica u Rimu. Ova se izložba, pod nazivom "Stotinu jaslica", tradicionalno sve do polovice siječnja održava u dvorani Bramante crkve Santa Maria del Popolo, kada se dodjeljuju nagrade. Uz Italiju svake se godine pozivaju i strani izlagači, pa su tako proteklog Božića bila izložena još tri postava jaslica iz naših krajeva. Nagrađene jaslice su iz davne 1932. godine, a izrađene su od drveta i presvučene papirom s uzorcima živih boja. Pripadaju sjeverozapadnom tipu kućnih jaslica zvanih "Betlehemi", a svojim oblicima često oponašaju dvorce s tornjićima i kulama. Nagradu je u ime Hrvatskog veleposlanstva pri Svetoj Stolici primio ambasador Franjo Zenko, u nazočnosti etnologa Josipa Barleka iz Zagreba, koji je s predstavnicima Etnografskog muzeja iz Zagreba sve to i organizirao.

Kada smo već kod hrvatskih božićnih odjeka u Italiji, valja spomenuti i Šibenske Bogorodice u Veroni. U tom se gradu već godinama u ovo vrijeme priređuje izložba "Božić u Areni", pa su proteklog Božića ovdje predstavljene i četiri gotičke, odnosno renesansne, Bogorodice s djetetom Isusom. Hrvatska je i prije sudjelovala na tim tradicionalnim božićnim izložbama sa svojim povijesnim primjercima jaslica, a sada je eto izložila i četiri umjetničke reprodukcije Majke Božje s malenim Isusom. Možda bi to moglo biti primjerom i poticajem da se i u nas, uz česte božićne koncerte, prirede umjetničke i folklorne izložbe vezane uz temu Božića.

Za velikoga talijanskog umjetnika Michelangela s pravom se kaže da je to čovjek koji je ostavio duboke korijene u Vatikanu. Jednom prijatelju koji nije zapažao većih promjena na njegovim umjetničkim djelima, ukazivao je na sitne zahvate koji su oku često neupadni: "Sitnice čine savršenost, a savršenost nije sitnica." A kada je papa Julije II. pomalo nestrpljivo pitao umjetnika, koji je baš radio na velikoj freski Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli, koliko mu vremena još treba da dovrši ovo djelo, Michelangelo je uzvratio: "Sveti oče, bit će dovršeno kada bude gotovo."

U bazilici sv. Petra, odmah u prvoj pokrajnjoj kapeli, nalazi se Michelangelovo remekdjelo Žalosne Gospe (Pietá), umjetnina koja nosi i potpis ovoga velikog umjetnika. Kad je dovršavao ovo djelo, umjetniku su bile svega 22 godine i nije bio toliko poznat, pa je tako dočuo kako dvojica posjetitelja djelo pripisuju jednom lombardskom kiparu. Pogođen u svojem umjetničkom ponosu, Michelangelo je noću kriomice ušao u baziliku koja se još gradila i na dijagonalnoj traci preko Bogorodičinih grudi uklesao ne tako upadan potpis: Michael. Angelus. Bonarotus. Florent. Faciebat (što znači: "Izradio je Firentinac Michelangelo Buonarotti"). To je jedino umjetnikovo djelo koje nosi potpis.

Nije dakako sve savršeno što je Michelangelo izradio u Vatikanu. U to se mogu uvjeriti stručnjaci a i poneki posjetitelji koji se penju na kupolu sv. Petra, ali ne dizalom nego pješice. Penjući se tako nebrojenim stepenicama u obliku puževe kućice, pri kraju uspona mogu se zapaziti neki poveći prstenovi okova. Umjetnik je, naime, kao arhitekt pogriješio u svojim statičkim proračunima, pa su se prije dovršetka izvanjskih radova na kupoli, kad je Michelangelo već bio starac, pokazale neke pukotine na zidu, te su morali jakim okovima pokušati zaštititi građevinu. Michelangela je teško pogodila ova pogrešna procjena, toliko da je to, kažu, ubrzalo i njegovu smrt. Tijekom daljnjih desetljeća zidovi su i dalje pucali, te je polovicom 18. stoljeća popravak kupole povjeren hrvatskom isusovcu Ruđeru Boškoviću, koji ju je dao opasati s pet željeznih obručeva. Tom je zgodom naš zemljak dokazao i izvanrednu sposobnost proračunavanja te je i odredio težinu kupole, koja iznosi 56,207.837 kilograma. Tko ne vjeruje, neka pokuša sam provjeriti.

Nasuprot tome, Michelangelo se dokazao vrsnim arhitektom u slučaju popravka čuvenog mosta Ponte Rotto (što znači: "Narušeni most"). Po želji pape Julija III. godine 1550. Michelangelo je pripremio predračun troškova koji je premašivao investitorova očekivanja, pa je papa obnovu mosta povjerio drugom arhitektu, koji je ponudio mnogo prihvatljiviji predračun. Nakon nepunih pedeset godina, most se ponovno srušio i od 1598. ostao neobnovljen, kao dokaz da skupo ne znači često i rastrošno.