Lovočuvari u velikom afričkom rezervatu Samburu, u središnjoj Keniji, nisu mogli vjerovati svojim očima kada su ugledali kako se lavica i mlada antilopa - šeću zajedno; kao majka i mladunče! Cijela je priča počela kada je lavica naišla na majku antilope s mladunčetom i otjerala je, a umjesto da mlado pojede, što bi prema svim prirodnim pravilima bilo normalno, ona ga je "usvojila" i počela majčinski njegovati. Nažalost, priča je tužno završila, jer je jednog dana, dok je lavica bila u lovu, naišao lav koji nije dijelio njezine osjećaje…

Vijest i fotografija o lavici i antilopi obišla je svjetske medije i zbunila i zadivila one koji su je ugledali. U tom kontekstu ona stara "čovjek je čovjeku vuk" dobiva sasvim drukčije značenje.

Životinje ne planiraju, ne kalkuliraju, ne ponašaju se prema pisanim zakonima - njihovi su zakoni samo instinkti koji ih vode. Ipak, i ovdje se dogodila iznimka!

Ljudsko se rasuđivanje ponekad najmanje temelji na osjećajima, a najviše na onome što pretpostavljamo da okolina ili određeni javno usvojeni stavovi i obrasci ponašanja od nas očekuju. Upravo zbog tog usvojenog ponašanja, da se čovjek našao u sličnoj situaciji, vjerojatno se u većini slučajeva ne bi ponio kao ova lavica. Jer, njegovo dosadašnje iskustvo mu govori da takav odnos između prirodno određenih neprijatelja nije moguć.

Ovaj događaj dogodio se, međutim, upravo u trenucima kada su se vjernici velikih svjetskih religija pripremali na zajedničku povijesnu molitvu za mir. Može ga se tako tumačiti i kao svojevrsni znak ljudima. Ako priroda može mijenjati svoju narav, zbog nama nejasnih razloga, kako je čovjek, koji je stvoren na sliku i priliku Božju, ne bi mogao promijeniti?!

Suvremeni svijet uči nas da budemo društvo potrošača. Nažalost i naši nam bližnji postaju sve više objekt konzumacije, a sve manje osobe. Govoriti o miru, a živjeti na konzumentski način, smiješno je. Imamo, naime, ljude za ići u kino, imamo ljude s kojima radimo, imamo ljude za svakovrsnu namjenu - baš kao cijela linija proizvoda! Prihvaćamo li ikoga kao čovjeka u cijelosti? Kao čovjeka.

Ako nas na našem "proizvodu" zasmeta neka greška, požalit ćemo se, reklamirati i potražiti drugi koji tu grešku nema. No, postoji jedan problem, čovjek nije proizvod, i takav nas pristup ne može usrećiti. To je pristup onih koji ne priznaju nikakvu veću vrijednost od svoje osobne sreće - nalazila se ona u zdravlju, bogatstvu, poslu ili nečemu drugom. Sebičnost je nažalost postala glavna oznaka suvremenog čovjeka, što se očituje i kroz nove religiozne pokrete, koji na "instant način" pokušavaju zadovoljiti čovjekove duhovne potrebe, opet ga orijentirajući na samog sebe, a ne na drugoga. A bez drugih ne možemo graditi mir, ljubav i sreću koje priželjkujemo.

Kada se pitamo kako biti bolji, odgovor je iznenađujuće jednostavan: "Gledaj drugoga. I - sve što činiš, čini iz ljubavi".

"Sam Bog je u čovjekovo srce usadio instinktivni nagon da živi u miru i skladu. To je čežnja snažnija i dublja od bilo kojeg nagona za nasiljem…

Neka svaka religija u ime Božje na zemlju donosi pravdu i mir, oproštenje i život, ljubav!"