Ponovno sam u Beču, u ulici Mariahilfer strasse. Rekle su mi, Jelena i Danica, koje su sa mnom tu bile prošli tjedan na vikendu, da je ta ulica ono što je Ilica u Zagrebu, "šminkerska". A sad, dok zgrčene duše hodam pored izloga još uvijek blještavih i glamuroznih u ozračju Božića, usporedila bih je i s Oxford Street u Londonu, ili s Petom avenijom u New Yorku.

Sjedimo u njegovu uredu i ja mu upravo objašnjavam kako sam uopće dospjela u Austriju i što mi je zadatak, te kako se osjećam bespomoćna u situaciji: "Stani-pani", pred zidom, a odgovorna sam za organizaciju nastave, te za naše učenike koji dolaze iz različitih dijelova Hrvatske, za njih dvadesetero. Svi smo smješteni po obiteljima, tako da djecu vidim samo u školi. Ovdje su uglavnom učenici starijih razreda, samo je jedna djevojčica iz drugoga razreda. Od svih učenika poznajem njih samo troje, kojima sam predavala, jer je naša škola velika, sa šest paralelnih razreda i ima nekoliko nastavnika istih predmeta. Pater pažljivo sluša, smiješi se i govori:

- Tko bi pomislio da ćemo se ovdje naći! I u ovakvim okolnostima! A nisi ti jedina ovdje, niti u Beču, niti u okolici. U Beču živi jako puno Hrvata, a nakon srpske agresije taj se broj udvostručio, možda i učetverostručio. Svaka je obitelj, naime, primila pokoju prognaničku obitelj, majke s djecom, školsko dijete, a znam ljude koji imaju i po dvanaest prognanika - što rodbine, što prijatelja. Hrvati su u Austriji, a pogotovo u Beču, najbrojniji vjernici, crkva je svake nedjelje puna. Eto, dođi nedjeljom pa možeš o tome napisati i reportažu, a ako hoćeš, možeš napraviti i intervju s Aloisom Mockom, s ovoga prozora se vidi njegov ured. Puno toga možeš u Beču napraviti!… Nemaš novca?

Sliježem ramenima, širim ruke: "Pa, rekla sam Vam pod kakvim sam okolnostima došla u Austriju. I za ovaj put u Beč gospođa Krisa, žena kod koje stanujem, platila mi je kartu.

Pater se smiješi i pruža mi kuvertu:

- Evo, tu imaš 5.000 šilinga. To ti je sasvim dosta za tvoje potrebe i za potrebe tvojih učenika. Možeš svake nedjelje doći u Beč, možeš kupiti novine na hrvatskom jeziku, na svakoj željezničkoj postaji prodaje se hrvatski tisak, možeš pisati, putovati, ako je potrebno, a učenici su već zbrinuti.

Magle mi se oči od ganutosti: "Bog zaista zna da ja postojim i to mi je zaista dovoljno!" Hoću se zahvaliti, ali me pater prekida i vodi u sakristiju, gdje mi pokazuje lijepo složenu odjeću i obuću svih veličina i vrsta:

- Ovo su naši vjernici donijeli. Uzmi što god treba tebi ili tvojim učenicima.

Ne mogu doći k sebi! Traperice, trenirke, jakne, džemperi, bluze, košulje, suknje, kaputi, čak i torbe, torbice i putne torbe, cipele i patike, sve uredno složeno stoji mi na raspolaganju - za učenike koje ću sada zaista moći obradovati.

- Neću sada uzeti ništa. Pitat ću djecu što im treba i koju veličinu nose, pa ću jednom s nekim od njih doći i izabrati. Pater, od srca Vam hvala!

Pokušavam uhvatiti Hrvatski radio i čuti vijesti u 22 sata. Gospođa Krisa kuca mi na vrata. Otvaram.

- Ana, što si ti radila s djecom u Beču? Gdje ste bili?

I pričest, i krunica, i misa, i molitva… - shvaćam i zahvaljujem.