>[SADRŽAJ]<
DA NE ZABORAVIMO SVOJE POSLANJE
PET OČENAŠA
Članovima Crkve potpuno je naravno zajedno moliti, zajedno slaviti, iskazivati ljubav jedni drugima međusobnim služenjem i pomaganjem.
Kad sam ostavio oca i majku te prionuo uz ženu svoju da mi
dvoje budemo jedno tijelo, odlučio sam, u suglasnosti sa svojom suprugom, da
nam niti jedan dan ne prođe, a da zajednički ne izmolimo krunicu. Tom molitvom
smo htjeli Bogu iskazati slavu, zahvaliti mu na svemu dobrom što od njega
primamo i zamoliti ga za ono što nam je trenutno ili trajno u mislima i srcu.
Skoro istovremeno smo odlučili da ćemo nakon krunice izmoliti i pet Očenaša
za pet posebnih nakana.
Tako odlučivši, moja supruga i ja smo to i činili. Iz dana u dan smo molili krunicu, a nakon nje pet Očenaša. Kad smo bili zajedno molili smo zajedno. U rijetkim i mučnim trenucima odvojenosti molili smo svatko za sebe, ali smo dogovorili vrijeme u koje smo zajedno molili pa smo, premda fizički daleko, u duhu molitvom bili sjedinjeni. Ponekad nam je bilo naporno ili mučno moliti, a nekada su molitve bile izuzetno duhovno iskustvo. S radošću se prisjećam svih mjesta u kojima smo molili, životnih prilika i neprilika u kojima smo se nalazili. Molitva krunice je postala sastavni dio našeg dana.
I vama preporučam da sa svojim bračnim drugom to isto činite. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ćete tako bar dvadesetak minuta dnevno biti zajedno. A to neprocjenjivo vrijedi.
U početku našega braka, kad smo nakon izmoljene krunice počeli moliti pet Očenaša, običavao sam reći prije svakoga Očenaša za koga ili za što molimo taj Očenaš. Budući da su nakane bile uvijek iste, veoma brzo smo se složili da je nepotrebno iz dana u dan ponavljati te nakane. Tako smo počeli moliti nakon krunice pet Očenaša ne spominjući izričito za što molimo. A nismo ništa spominjali, ponavljam opet, zato što smo znali za koga ili za što molimo.
Godine su prolazile. Jednoga lijepog dana moja supruga i ja putovali smo autom od točke A prema točci B. Usput smo molili krunicu. A onda sam postao svjestan da se ne uspijevam sjetiti za koga ili za što molimo tih pet Očenaša nakon krunice. Vozio sam i mozgao pokušavajući se domisliti. No nije išlo. Osjećajući se neugodno, priznao sam supruzi svoju muku i zamolio je da mi ona kaže za što se to molimo. Nemalo i nemilo sam se iznenadio kad mi je rekla da se ni ona ne sjeća.
Zajednički smo se pokušali sjetiti. Veoma brzo smo zaključili da drugi Očenaš, onaj u kojemu na kraju molimo pokoj vječni daruj im, Gospodine, molimo za pokojne. Ali za ostala četiri Očenaša se nismo mogli sjetiti. Tog dana smo molili i šesti Očenaš namijenivši ga da nam se osvježi sjećanje. Nedugo zatim smo se sjetili. Osvježili smo pamćenje, ali ne samo pamćenje, nego i vjeru pa smo ozbiljnije pristupili moljenju tih pet Očenaša.
Ta veoma neugodna zgoda iz nedaleke prošlosti padne mi na pamet na početku svake korizme. Naime, nerijetko imam dojam da mi kršćani sudjelujemo u obredima, ponavljamo obrasce i po inerciji obavljamo što su nas naučili obavljati, ne znajući pritom radi čega i zašto je to tako.
Crkva, zajednica ljudi koju je Krist ostavio na zemlji da riječju i životom naviješta Radosnu vijest o Bogu Ocu te da u Duhu sjedinjeni članovi Crkve blaguju Tijelo i Krv Isusa, koji je Krist, i slave ostale sakramente dok on ne dođe, živjela je nekada puna ljubavi jednih za druge. Bilo je potpuno naravno zajedno moliti, zajedno slaviti, iskazivati ljubav međusobnim služenjem i pomaganjem. Iznjedrila je Crkva simbolikom bogate obrede, rječit govor predmeta, slika i kretnji, hvalospjeve vjere i izričaje ljubavlju djelotvorne Radosne vijesti.
Ono što se nekada samo po sebi razumjelo, što je bio plod zajedništva vjere, danas je, nakon prohujalih stoljeća, potrebno promisliti i prereći oblik čuvajući bit. Potrebno je vratiti se na izvor, napiti se vode žive s toga izvora, ispravno shvatiti Boga koji nam se objavio u Sinu i darovao nam Duha spoznaje te istinski prihvatiti poziv na obraćenje. I obratiti se vjerujući Evanđelju.
Nakon nemile zgode sa zaboravljenim nakanama svakodnevnih pet Očenaša, moja supruga i ja smo počeli moliti jedan Oče naš, zdravo Marijo i slava Ocu za Crkvu. Da nikada ne zaboravi svoje poslanje i načine življenja toga poslanja.
NIKOLA KUZMIČIĆ