ISUS - ZAČETNIK I DOVRŠITELJ SPASENJA

Moglo bi se pomisliti da mesijanska proroštva Starog zavjeta, kojih ima preko tri stotine, stvaraju Isusov život. Međutim istina je obratna. Nisu mesijanska proroštva stvorila evanđeosku povijest, nego evanđelist traži svjetlo za događaje koji su se ostvarili u starozavjetnim proroštvima. Iznose proroštva Starog zavjeta da protumače i da opravdaju događaje koji zbunjuju, budući da su izvan očekivanja židovskog naroda. Katkada to čine dosta jednostavno, otkrivajući u Pismima smisao koji do tada nije bio iznesen.

Prije vazmenog otajstva, muke, smrti i uskrsnuća Isusova, proroštva o budućem Mesiji tumačila su se drugačije. U Isusovo vrijeme Židovi su na Mesiju primjenjivali proroštva koja govore o Mesiji Kralju, pobjedniku, slavnom. To vrijedi posebno za četiri pjesme o Sluzi Jahvinom u Izaiji, posebno za četvrtu pjesmu (Iz 52, 13 - 54, 12). Židovski učitelji Isusova vremena i sve do naših dana ova proroštva primjenjuju na patnju Izraela u babilonskom izgnanstvu, patnje koje uosobljuje Sluga Jahvin. Izrael je taj Jahvim Sluga. Nezamislive su u ustima Mesije, kakvoga Židovi očekuju, Isusove riječi pred Pilatom: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta!" (Iv 18, 36) "Židovi očekuju Mesiju pobjednika, a ne poraženog, kralja, a ne raspetog roba, Gospodara svijeta, a ne osuđena od jednog beznačajnog upravitelja male prezrene Palestine", piša Židov J. Klausner. Znameniti rabi Aqiba u Bar Kohbi - Sinu Zvijezde, koji vodi Drugi židovski rat, vidi obećanog Mesiju. Vođa ustanka na svojem novcu je utisnuo: "Prva godina mesijanske ere." A pokazalo se da je lažni mesija (Bar Kozba). Taj drugi ustanak završio je konačnim izgonom Židova iz Jeruzalema i Judeje.

Dakle, povijesni je događaj da je Isus bio osuđen, da je umro na križu i da je uskrsnuo, i tako ispunio nade Izraela o Mesiji suprotno od očekivanog. Ana, Kajfa, vijećnici, saduceji i farizeji, tumače "hulom" na Boga Isusovo izjašnjavanje da je on Mesija, pa ga svezana i izrugivana predaju poganima da se razapne. To je u proturječju s velikim obećanjima danim Božjem narodu, kako ih oni tumače.

Evanđelisti i prva Crkva nisu naviještali otajstvo Isusa Krista "slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva." "Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu - dok Dan ne osvane" (2 Pt 1, 16.19). "Dan" je drugi dolazak Gospodinov, u slavi, na svršetku svijeta, kojim završava naš svijet i konačno počinje novi svijet, na novim nebesima, vječno blaženstvo u svjetlu božanske ljubavi.

Isusova polemika s farizejima, posebno kod Mateja, nije samo iznošenje povijesne stvarnosti nego je i upozorenje vjernicima da ne upadnu u istu pogrešku. U Besjedi na gori Isus za ulazak u kraljevstvo nebesko traži "pravednost veću od pravednosti pismoznanaca i farizeja" (Mt 5, 20). Kako se to očituje? Posebno u novoj zapovijedi, u zapovijedi ljubavi.

Isus veli: "Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja’. A ja vam kažem: ‘Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone’." (Mt 5, 43) "Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub’." Zakon traži pravednu kaznu (Lv 24, 20), a oni traže osvetu bez granica.

Farizeizam i licemjerstvo su prisutni u svim vremenima. Otkrivaju se u mržnji na brata, u lažnoj pobožnosti i u nepravednim sudovima prema bratu, što je sve antievanđelje ljubavi. Isus opominje svoje učenike da se čuvaju "kvasca farizejskog i saducejskog", što znači "nauka farizejskog i saducejskog". (16, 6. 11) I na drugom mjestu govori: "Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (15, 14)

Isus snažno ističe suprotnost religioznog duha između pismoznanaca i farizeja, židovskih vođa, i Kristova nauka u Mt 23. Isusov je "jaram sladak" i "breme lako" (11, 30), dok farizeji tovare ljudima na pleća "teška bremena", a sami ni da bi ih prstom makli (23, 4). "Sva svoja djela čine da ih ljudi hvale." (23, 5) Isus završava sa sedam "Jao!" vama pismoznanci i farizeji, ako nastave u postupati tom duhu. Isusovim učenicima mora biti primjer sam Isus Krist, koji je došao da služi i život svoj dade otkupninu za mnoge. Učenicima govori: "Najveći među vama neka vam bude poslužitelj." (23, 11)

Antievanđelje je život po tijelu. Pavao opominje: "Vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima." (Gal 5, 13)

"Tijelo" je čovjek u svojoj stvorenosti i ograničenosti, sklon grijehu. Čovjek u svojoj iskonskoj bijedi, nespašen, nezahvaćen Duhom.

"Duh" je počelo nadnaravnog božanskog života u nama, sam Kristov Duh koji nas čini Božjom djecom i daje nam snage da živimo kao Božja djeca (Rim 8)

Kršćanin mora živjeti po Duhu. To znači da se dade voditi Duhom i da donosi plodove Duha (Gal 5, 22), i nabraja 9 plodova Duha. Kršćanin ne smije živjeti po tijelu i donositi plodove tijela. Pavao nabraja 15 takvih plodova, i dodaje "tome slično", pa se njima mogu dodati plodovi "tijela" danas u svijetu, kao što su droga, razvrat, pedofilija i slično. I zaključuje: "Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.

Čovječanstvo je i danas zahvaćano i guši se u kobnim i ubitačnim plodovima tijela. Evanđelje naviješta ljubav i poziva da kršćani svjedoče to evanđelje plodovima Duha Kristova, djelima nesebične ljubavi.

objavu evanđeoske ljubavi. "Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga." (1 Iv 4, 7) Tko ne ljubi brata ide stopama Kajina, koji "bijaše od Zloga i ubi brata svog." (3, 11)

Gdje vlada ljubav tu je svjetlo, toplina, radost, jer "Bog je ljubav" (4, 16). Tamo gdje vlada mržnja na brata, ondje je tama, Sotona, antikrist.

Tko mrzi brata svoga nije rođen od Boga i nema u sebi božansko "sjeme" (3, 9), Božja riječ ne ostaje u njemu (2, 14.24). On je od Zloga (3, 12), od đavla (3, 8), postaje ubojica (3,15) kao i đavao "ubojica od početka" (Iv 8, 44), kao i Kajin (1 Iv 3, 12). Tko ne ljubi ostaje u smrti (3, 14), hoda u tami (1, 11), lažac je ako tvrdi da ljubi Boga, a mrzi brata svoga (1, 6). I ljubav prema bratu ne smije biti samo nešto osjećajno, nego se mora dokazati djelom (3, 17s).

Evanđelje je navještaj ljubavi, a "vjera mora biti ljubavlju djelotvorna" (Gal 5, 6). Moramo se čuvati farizejskog duha, da ne donosimo plodove tijela, da ne postanemo ubojice svoga brata kao Kajin, nego doista da se obučemo u novog čovjeka, u Krista i da budemo vjesnici Evanđelja ljubavi i svoju vjeru posvjedočimo "ljubavlju djelotvornom". Tako, i samo tako bit ćemo graditelji civilizacije ljubavi.