UZ
DAN BOLESNIKA
MISIONARSKI RAD S BOLESNICIMA ZARAŽENIM
SIDOM
PREPOZNATI KRISTA KOJI TRPI
U povodu Svjetskoga dana
bolesnikâ za razgovor smo zamolili fra Ambroza Knežića, našeg
misionara u Zambiji. I sam je pogođen različitim bolestima koje ga muče
dugi niz godina, ali razlog za razgovor s njime je njegov višegodišnji rad
s bolesnicima zaraženim modernom neizlječivom bolešću - sidom.

Kako ste došli do toga da se trebate započeti baviti
pomaganjem bolesnicima zaraženim sidom?
U župi u kojoj sam radio uvijek sam bio u kontaktu s
liječnicima koji su radili s bolesnim ljudima koji žive u krajnjem siromaštvu.
A kada se 1981. u Zambiji pokazalo da ima veliki broj pacijenata kao župnik
sam obilazio i te svoje župljane i pomagao im. Kada sam, nakon više od 20
godina provedenih u misijama, odlučio zamoliti da mi se omogući subotnja
godina, učinio sam to s namjerom da se malo odmorim i da tu godinu
upotrijebim za nešto korisno i potrebno. I inače su u mom apostolatu
bolesnici uvijek zauzimali posebno mjesto. Jedan od vidova pomoći je i škola
za umobolne osobe, koju sam u misiji otvorio 1988. Još uvijek je u
funkciji, ima više od stotinu štićenika, i pomaže djeci od 5 do 20
godina života, malenima koji su odbačeni od društva, a često i od
obitelji. U toj školi poučavamo ih najprije brinuti se za sebe, održavati
vlastitu higijenu i pomagati se međusobno. Nešto sposobniju žensku djecu
poučavamo plesti i kukičati, a mušku podučavamo stolarskom zanatu. Uz
poučavanje dajemo im i lijekove protiv padavice jer većina ih boluje od
epilepsije.
Tko radi s tom djecom?
Samo civili. Poslao sam nekoliko svojih župljana na
posebne tečajeve za rad s mentalno hendikepiranim osobama, pa su na taj način
osposobljeni. Radi se po sustavu rehabilitacije u zajednici. Znači da
bolesna djeca nisu posve odvojena od zdrave i nisu izolirana - u vrtiću su
npr. i zdrava i bolesna djeca. Biskupija Ndola nam pomaže kod nabavke
materijala za rad i nabavljajući lijekove i hranu za jedan obrok.
Je li problem side veći nego problem mentalnih
oboljenja?
Naravno, to je daleko veći
problem. Problem je u tome što je sida u Africi uzela maha i svaki sloj društva
je pogođen - od najškolovanijih do najsiromašnijih. Srednje klase
uglavnom niti nema. Prosječna starost bolesnika pogođenih sidom je oko 30
godina, tako da gotovo nema niti srednje generacije ljudi pa je i cijelo društvo
ugroženo. Problem je i s našim suradnicima. Mnoge od njih osposobimo i
uskoro ih izgubimo jer prerano umru zbog zaraze sidom. Premalo je i zvanja,
a i kler i redovništvo nisu imuni na ovu pošast i zarazu.
Može li se reći da u prosjeku svaka obitelj ima po
jednoga oboljelog člana?
Gotovo da nema obitelji
koja nije već bar jednoga svoga člana pokopala prerano, zbog side, a ima i
onih obitelji koje su ostale bez više mladih članova.
U kojoj se dobi te osobe zaraze
sidom?
Neki se zaraze već u dobi
od 15 do 20 godina, a s virusom prožive u prosjeku oko 6 godina.

Na koji način Vi radite s tim bolesnicima?
Nakon školovanja u Americi započeo sam raditi s
bolesnicima od side u Luanshy. Imamo godišnje u gradiću registrirano oko
410 bolesnika za koje se brinemo časne sestre i ja. Pastoralno svima pomažemo
i organiziramo tečajeve za volontere koje poučavamo kako izgraditi dobar
odnos s bolesnicima i kako im mogu pomoći i u duhovnom pogledu, jer
uglavnom su oni s njima najviše u kontaktu. Ja vodim otvorene terapijske
grupe u kojima primjenjujem takozvani program od dvanaest koraka. To je
program koji se prakticira s grupama od 10 do 15 osoba, a koristi se pri
pomaganju svim ovisnicima, bez obzora na vrstu, s time da je program prilagođen
lokalnim uvjetima i bolestima u Africi. To su osobe koje doista žele poboljšati
svoje duhovno i duševno stanje - kroz susrete, razgovore, molitvu za životnu
vedrinu. Uz tu duhovno-duševnu pomoć pomažemo im i materijalno. Kad god
se sastanemo imamo jedan zajednički obrok (dobiju po jedno jaje, malo
kruha, kikirikija i čaj), a dademo im i sredstva za osnovnu osobnu
higijenu: sapun i prašak za pranje rublja. Kroz tu terapiju stvori se
prijateljstvo između tih ljudi koje muče isti problemi. Velika je stvar i
to da se među njima stvori takav odnos da se u najtežim trenucima međusobno
potpomažu. Nevjerojatno je koliko dobra oni učine jedni za druge. Kao
grupa mogu lakše prihvatiti i problem suočenja sa smrću bliskih članova
obitelji ili prijatelja iz terapijske grupe, jer svaki se od njih pita: Kada
je moj red? Započeli smo s radom u siječnju 2001. s grupom od 203
bolesnika, a sada ih je živih manje od 80. Smrtnost je jako velika. Naš
program rada je prihvaćen i koristan im je, ali protiv bolesti ne može se
puno učiniti.
Uključio sam ih u radio-drame kojima pomažu drugima i
osvješćuju ih o svemu što trebaju činiti i kako postupati u svim poteškoćama
kroz koje prolaze, da ne padnu u beznađe, nego da s radošću i u vjeri žive
onaj dio života koji im je još preostao. Etiketiranje je nešto što
strahovito razara njihove živote i međuljudske odnose. Tim radio-dramama,
koje bolesnici pripremaju s jednom ženom i muškarcem koji mi pomažu, a
koje se emitiraju na biskupijskom radiju, pomažu drugima potičući ih na
razmišljanje i na prihvaćanje evanđeoskih vrijednosti.
Imaju li ti bolesnici neki poseban
smještaj ili žive u obiteljima?
Nemaju nikakav poseban smještaj. Žive u svojim
obiteljima, ali neki su ostali i sami jer su svi ostali članovi njihovih
obitelji pomrli. Program je upravo utemeljen na ideji kućne njege bolesnika
od side.
Spomenuli ste sestre koje rade u
biskupiji...
Ima ih puno. Gotovo u
svakom gradu rade sestre različitih kongregacija. Većina njih su ujedno i
medicinske sestre i gotovo sve te misionarske redovničke zajednice provode
sličan program pomoći bolesnicima u njihovim kućama - bolje rečeno straćarama
i u straćarskim naseljima u kojima su jako loši uvjeti života i rada.
Biskupija Ndola ima jedan od bolje razvijenih programa rada s bolesnicima,
možda i u cijeloj Africi. Mnogi dolaze i iz drugih zemalja da vide kako se
s oboljelima radi u Ndoli.
Je li veći problem nedostatka osoblja i njihovo
izbjegavanje takvih bolesnika, ili je veći ekonomski problem?
Najgori je ekonomski
problem. Nema dovoljno niti osnovnih lijekova, a većina bolesnika umire od
gladi i izgladnjelosti. Kada bi bilo više hrane njihov bi život sigurno
bio duži. Nemaju niti uvjete za održavanje osnovne higijene, a u takvim
okolnostima lako obole i umru od neke bolesti jer im je organizam iscrpljen
sidom.
* Kako se zdravi ponašaju
prema bolesnicima: ustrašeno
i oprezno ili drugačije?
Žigosanje takvih bolesnika je često, ali već su
uvidjeli da se sida ne može dobiti rukovanjem i normalnim ljudskim
kontaktom, jedenjem iz iste zdjele ili korištenjem iste čaše. Sida se
uglavnom širi spolnim odnosima i transfuzijom krvi ili kontaktom s krvlju.
Ali, jako je malo onih koji se zaraze profesionalnim radom ili kontaktom sa
zaraženima, ali ima i takvih slučajeva. Dojenčad se zarazi majčinim
mlijekom, a te žene su siromašne i nemaju odakle kupiti dječju hranu.
Iako su bolesne u njima je želja za majčinstvom tako jaka da usprkos
bolesti žele ostati trudne i rađaju. Djeca se uglavnom zaraze pri porodu,
ali i kasnije, preko sisanja. Rijetka su takva djeca koja prežive duže od
18 mjeseci.
Ipak, straha među ljudima više
uopće nema, ali ima puno srama. Pogotovo kod onih koji su poznati u društvu
ili su aktivni članovi Crkve. Srame se svoje bolesti i sakrivaju je dokle
god mogu. Od svih bolesnika lakše je zaraziti se tuberkulozom, jer većina
ih prije ili kasnije oboli.
Ima li u Ndoli problema s drogom i s
alkoholom?
Droge nema, ali alkoholizam
je veliki problem. Muškarci se često opijaju, a s pijanstvom je povezana i
prostitucija. Kada bi se muškarce moglo odvratiti od alkohola i od izvanbračnih
spolnih odnosa, puno bi se toga riješilo. Kada bi afrički muškarac
promijenio svoj način ponašanja, sigurno bi bilo manje side u Africi. Oni
su oni koji u obitelji uglavnom rade i zarađuju, ali svoju zaradu prečesto
zlorabe. Oni su glavni prenositelji zaraze. Gotovo 50% udanih žena sidu je
dobilo od vlastitih muževa.
Na koji bi se način, u budućnosti, stanje moglo bar
početi poboljšavati?
Novije statistike govore da osvješćivanje ima skroman
učinak. Mladi imaju puno želja, a među njima su naglašene i one spolne.
Ja ipak vjerujem da upravo vjera može puno pomoći u tome da se čovjek čuva
napasti i grijeha i da na taj način ne širi bolest i smrt oko sebe. Ljudi
moraju imati nadnaravni motiv da bi živjeli čisto i da ne bi bili sijači
smrti. Državna propaganda i distribuiranje prezervativa ne rješava
probleme, nego samo daje nekakvu slabu i privremenu zaštitu. Jedini način
je da se ljudi iznutra promijene i da promijene svoje ponašanje. Crkva
upravo među mladima naglašava potrebu promjene dotadašnjeg ponašanja.

Kakav je Vaš odnos, odnos sestara i
volontera prema tim bolesnicima?
Ima napetosti između volontera i bolesnika, ali odnos
prema njima je uglavnom pozitivan. Ne etiketiraju ih, ali tu i tamo ima i
sukoba. Svatko tko se uključi u rad s bolesnicima, a na osobit način
sestre, pomaže iz ljubavi prema osobama koje trpe. Da bi netko mogao biti
volonter ili da bi se uključio u program pomoći tim bolesnicima, mora moći
u njima prepoznati Krista koji trpi.
Što bi oni koji imaju
dovoljno materijalnih sredstava, znanja i sposobnosti, mogli učiniti da
pomognu tim bolesnicima ili Africi općenito? Što bi mogli učiniti čitatelji
"Veritasa"?
Bogat može siromašnom
najprije pomoći, ali pomoći tako da mu ne oduzme ljudsko dostojanstvo i
ponos. Gotovo svaka pomoć državnih agencija ima neki svoj cilj - kasniju
prodaju ili nametanje proizvoda na novom tržištu. Darovana hrana ne smije
biti uvjetovana. Događa se da ti ljudi i prodaju hranu jer im treba i
novac, a nezaposlenost je prevelika. Dakle, traži se darežljivost bez
uvjetovanja. Lijekovi proizvedeni na zapadu još uvijek su preskupi i
nedostupni.
Čitatelji "Veritasa" mogli bi pomoći da se tim
siromasima kupi nešto hrane i da im se omogući ono najosnovnije za život.
Tko bi se od ljudi iz
Hrvatske mogao aktivno uključiti u rad s bolesnicima
i sa siromašnima?
Osoba koja želi raditi u Africi, takvi su propisi,
mora najprije pripadati nekoj zajednici ili organizaciji ili se uključiti u
nju, a mora biti i školovana za rad s bolesnicima. Ali svima nama najprije
treba molitva kršćana svih uzrasta da svoj posao radimo s ljubavlju i da
te ljude prihvaćamo kao udove tijela Kristova, tijela koje je bolesno. I
bolesnicima treba molitva, pomoć i prihvaćanje, a ne osuđivanje. Svi smo
mi grešnici na različite načine, to nikada ne smijemo smetnuti s uma, pa
nećemo upadati u napast suđenja i osuđivanja.
Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ
|