U župi u kojoj sam radio uvijek sam bio u kontaktu s liječnicima koji su radili s bolesnim ljudima koji žive u krajnjem siromaštvu. A kada se 1981. u Zambiji pokazalo da ima veliki broj pacijenata kao župnik sam obilazio i te svoje župljane i pomagao im. Kada sam, nakon više od 20 godina provedenih u misijama, odlučio zamoliti da mi se omogući subotnja godina, učinio sam to s namjerom da se malo odmorim i da tu godinu upotrijebim za nešto korisno i potrebno. I inače su u mom apostolatu bolesnici uvijek zauzimali posebno mjesto. Jedan od vidova pomoći je i škola za umobolne osobe, koju sam u misiji otvorio 1988. Još uvijek je u funkciji, ima više od stotinu štićenika, i pomaže djeci od 5 do 20 godina života, malenima koji su odbačeni od društva, a često i od obitelji. U toj školi poučavamo ih najprije brinuti se za sebe, održavati vlastitu higijenu i pomagati se međusobno. Nešto sposobniju žensku djecu poučavamo plesti i kukičati, a mušku podučavamo stolarskom zanatu. Uz poučavanje dajemo im i lijekove protiv padavice jer većina ih boluje od epilepsije.

Samo civili. Poslao sam nekoliko svojih župljana na posebne tečajeve za rad s mentalno hendikepiranim osobama, pa su na taj način osposobljeni. Radi se po sustavu rehabilitacije u zajednici. Znači da bolesna djeca nisu posve odvojena od zdrave i nisu izolirana - u vrtiću su npr. i zdrava i bolesna djeca. Biskupija Ndola nam pomaže kod nabavke materijala za rad i nabavljajući lijekove i hranu za jedan obrok.

Nakon školovanja u Americi započeo sam raditi s bolesnicima od side u Luanshy. Imamo godišnje u gradiću registrirano oko 410 bolesnika za koje se brinemo časne sestre i ja. Pastoralno svima pomažemo i organiziramo tečajeve za volontere koje poučavamo kako izgraditi dobar odnos s bolesnicima i kako im mogu pomoći i u duhovnom pogledu, jer uglavnom su oni s njima najviše u kontaktu. Ja vodim otvorene terapijske grupe u kojima primjenjujem takozvani program od dvanaest koraka. To je program koji se prakticira s grupama od 10 do 15 osoba, a koristi se pri pomaganju svim ovisnicima, bez obzora na vrstu, s time da je program prilagođen lokalnim uvjetima i bolestima u Africi. To su osobe koje doista žele poboljšati svoje duhovno i duševno stanje - kroz susrete, razgovore, molitvu za životnu vedrinu. Uz tu duhovno-duševnu pomoć pomažemo im i materijalno. Kad god se sastanemo imamo jedan zajednički obrok (dobiju po jedno jaje, malo kruha, kikirikija i čaj), a dademo im i sredstva za osnovnu osobnu higijenu: sapun i prašak za pranje rublja. Kroz tu terapiju stvori se prijateljstvo između tih ljudi koje muče isti problemi. Velika je stvar i to da se među njima stvori takav odnos da se u najtežim trenucima međusobno potpomažu. Nevjerojatno je koliko dobra oni učine jedni za druge. Kao grupa mogu lakše prihvatiti i problem suočenja sa smrću bliskih članova obitelji ili prijatelja iz terapijske grupe, jer svaki se od njih pita: Kada je moj red? Započeli smo s radom u siječnju 2001. s grupom od 203 bolesnika, a sada ih je živih manje od 80. Smrtnost je jako velika. Naš program rada je prihvaćen i koristan im je, ali protiv bolesti ne može se puno učiniti.

Uključio sam ih u radio-drame kojima pomažu drugima i osvješćuju ih o svemu što trebaju činiti i kako postupati u svim poteškoćama kroz koje prolaze, da ne padnu u beznađe, nego da s radošću i u vjeri žive onaj dio života koji im je još preostao. Etiketiranje je nešto što strahovito razara njihove živote i međuljudske odnose. Tim radio-dramama, koje bolesnici pripremaju s jednom ženom i muškarcem koji mi pomažu, a koje se emitiraju na biskupijskom radiju, pomažu drugima potičući ih na razmišljanje i na prihvaćanje evanđeoskih vrijednosti.

Nemaju nikakav poseban smještaj. Žive u svojim obiteljima, ali neki su ostali i sami jer su svi ostali članovi njihovih obitelji pomrli. Program je upravo utemeljen na ideji kućne njege bolesnika od side.

Žigosanje takvih bolesnika je često, ali već su uvidjeli da se sida ne može dobiti rukovanjem i normalnim ljudskim kontaktom, jedenjem iz iste zdjele ili korištenjem iste čaše. Sida se uglavnom širi spolnim odnosima i transfuzijom krvi ili kontaktom s krvlju. Ali, jako je malo onih koji se zaraze profesionalnim radom ili kontaktom sa zaraženima, ali ima i takvih slučajeva. Dojenčad se zarazi majčinim mlijekom, a te žene su siromašne i nemaju odakle kupiti dječju hranu. Iako su bolesne u njima je želja za majčinstvom tako jaka da usprkos bolesti žele ostati trudne i rađaju. Djeca se uglavnom zaraze pri porodu, ali i kasnije, preko sisanja. Rijetka su takva djeca koja prežive duže od 18 mjeseci.

Novije statistike govore da osvješćivanje ima skroman učinak. Mladi imaju puno želja, a među njima su naglašene i one spolne. Ja ipak vjerujem da upravo vjera može puno pomoći u tome da se čovjek čuva napasti i grijeha i da na taj način ne širi bolest i smrt oko sebe. Ljudi moraju imati nadnaravni motiv da bi živjeli čisto i da ne bi bili sijači smrti. Državna propaganda i distribuiranje prezervativa ne rješava probleme, nego samo daje nekakvu slabu i privremenu zaštitu. Jedini način je da se ljudi iznutra promijene i da promijene svoje ponašanje. Crkva upravo među mladima naglašava potrebu promjene dotadašnjeg ponašanja.

Ima napetosti između volontera i bolesnika, ali odnos prema njima je uglavnom pozitivan. Ne etiketiraju ih, ali tu i tamo ima i sukoba. Svatko tko se uključi u rad s bolesnicima, a na osobit način sestre, pomaže iz ljubavi prema osobama koje trpe. Da bi netko mogao biti volonter ili da bi se uključio u program pomoći tim bolesnicima, mora moći u njima prepoznati Krista koji trpi.

Čitatelji "Veritasa" mogli bi pomoći da se tim siromasima kupi nešto hrane i da im se omogući ono najosnovnije za život.

Osoba koja želi raditi u Africi, takvi su propisi, mora najprije pripadati nekoj zajednici ili organizaciji ili se uključiti u nju, a mora biti i školovana za rad s bolesnicima. Ali svima nama najprije treba molitva kršćana svih uzrasta da svoj posao radimo s ljubavlju i da te ljude prihvaćamo kao udove tijela Kristova, tijela koje je bolesno. I bolesnicima treba molitva, pomoć i prihvaćanje, a ne osuđivanje. Svi smo mi grešnici na različite načine, to nikada ne smijemo smetnuti s uma, pa nećemo upadati u napast suđenja i osuđivanja.