Mlada Tonka rano se udala i s mužem otišla s brijega, odakle se pružao krasan vidik na cijeli kvarnerski zaljev, u gradić na obali mora.

Život, iako težak, bio je sretan, osobito kada su dobili djecu. Dva sina - Mario i Luka. Kad je Mariju bilo 6 godina, otac je otišao u Ameriku. Suze rastanka i svečana obećanja da će često pisati, misliti na njih, pomagati im i slati dolare. Nakon dvije godine pisma (i dolari) su izostali, a mlada Tonka se našla u teškoj situaciji. Neizvjesnost, zle slutnje, tuga. Stižu vijesti da se on i oženio. Kad se saznalo da već i tamo ima dvoje djece, Tonka je shvatila da je ona "žena zapušćena", a njena djeca da su sirotani. Sve je svršeno, ona nema više nikoga na koga će se osloniti i s njim podijeliti svoje brige i životne tegobe. Nema više što čekati i čemu se nadati.

Ali ona se ne predaje. Ne jadikuje, ne tuži se. Hrabro preuzima na se ulogu oca - hranitelja i branitelja obitelji.

Djeca već idu u školu, a ona, da bi im pribavila ono najpotrebnije, mukotrpno radi. Čak odlazi - pješice do Rijeke da tamo proda plodove iz svog vrta i voćnjaka.

Mario, kao stariji, pomaže mami svojim malim dječjim snagama. Ujutro raznosi kruh i pecivo po kućama. Njegov mali želudac je prazan, a pecivo zanosno miriše u svježem, ranom jutru. On ne može odoljeti napasti, pa uzima iz košare koje pecivo, malo kruha da utaži glad, a često prokrijumčari i pokoju slasnu kiflu svome malom bratu. Dobroćudni pekar zna za to, ali šuti i tako im diskretno pomaže.

Taj mukotrpni život nije slomio Tonkinu snagu. Ona se hrabro bori i nevjerojatnim naporima uspijeva djecu čak i školovati. Prodaje sav nakit, da bi onu oskudnu prodaju voća i povrća upotpunila. Ambiciozna je pa hoće da njena djeca idu ukorak s ostalom djecom i u pogledu školovanja, odgoja i materijalne opskrbe. Zato je ona dobro "zasukala rukave", sva se posvetila toj želji i polako je realizirala. Ali Drugi svjetski rat brutalno prekida sve snove, planove i usmjerava ljudske živote na druge tračnice: stradanja i smrti.

Istra je okupirana, mnoštvo ljudi odvedeno je u logore. Među njima se nalaze i Mario (dvadeset mu je godina) i Luka (on ima osamnaest). Odvedeni su u DACHAU! Raspoređuju ih po barakama. Stražari pitaju tko zna raditi na nekoj kompliciranoj mašini. Javlja se Mario. On to ne zna. On je slikar, suptilna duša, kome je tehnika pomalo daleka i nepoznata. Ali je dovoljno inteligentan da ocijeni situaciju i da shvati da mu je ta mašina spas. Brzo se upućuje u mehanizam i rad tog zastrašujućeg stroja i zahvaljujući toj varci i svojoj snalažljivosti spašava život sebi i bratu. On, naime, dobiva obilniji obrok hrane, tako da ima dosta za sebe i za brata. I dok drugi jadnici gladuju i umiru, njih dvojica uspijevaju preživjeti i dočekati oslobođenje 1945. godine. Kad Amerikanci upadaju u Dachau, taj zloglasni, strašni logor, i oslobađaju još ono malo logoraša što je bilo ostalo živo. Daju im obilno hrane i pića, odjeću itd. I tada se događa ono neizbježno i katastrofalno: ono što je trebalo ljude spasiti i oporaviti, postaje njihova propast. Ta životvorna, preobilna hrana (lakomo i bez mjere konzumirana), pretvara se u takozvanu bombu, koja uništava probavni trakt, pa ljudi brzo umiru. Među njima je i mladi Luka.

Mario je, pak, s ostalim Hrvatima i Slovencima predan slovenskoj vojsci - partizanima da ih ovi proslijede dalje u domovinu. Prva stanica je u Ljubljani. Tu su svi ovi bivši logoraši smješteni u jednoj velikoj dvorani. I dok se oni odmaraju, pogledajmo što radi majka Maria i Luke.

I do nje u Istri su doprli glasovi o povratku logoraša. Nagađa se da se nalaze negdje u Sloveniji. I sad mama Tonka donosi nezamislivo smjelu odluku: ona ih ide potražiti. Smišljeno - učinjeno: ide ona na put. I kao što je nekada satima pješačila do Rijeke da tamo proda svoju robu, tako se i sad ona jadnica upućuje pješke u Sloveniju. Ne zna točno gdje su joj djeca, ali ide naprijed, naslijepo, vođena majčinom ljubavlju, tom najjačom i najsvetijom silom koja svladava sve zapreke. "Amor omnia vincit".

Hoda ona, doslovce, "šumom i drumom". Put šumom je kraći, ali teži. Ona ga izabire da stigne što prije. Posrće po kozjim stazama, pada, diže se. Izgrebana je trnjem, izudarana kamenjem, izranjenih ruku i nogu. Ali ne sustaje. Gonjena željom, ljubavlju i tvrdom vjerom da će naći svoje sinove, ona nastavlja svoj kalvarijski put.

Katkad predahne, sjedne na kakav panj u šumi, ili na kamen na cesti. Pita ljude jesu li vidjeli logoraše. Informacije su proturječne, nedovoljne, ali ona ima svoj radar, svoje šesto čulo, koje ju nepogrešivo vodi prema cilju.

Već se spušta mrak. Ona, sva iscrpljena i iznemogla, sjeda, pada na stube neke vojarne u predgrađu Ljubljane. Glava joj se spušta, vjeđe sklapaju, obuzima je laki san, koji ipak ne može odagnati njene teške, gorke misli.

Sviće jutro. Prošila je duga, besana, beskrajna noć za tu ženu, izgubljenu u stranom gradu, među nepoznatim ljudima. Ali jutro i sunce bude optimizam i nadu.

Za to vrijeme u vojarni među logorašima i njihovim stražarima nastaje neki metež, zbrka. Nagli koraci, povici, čudne neke naredbe, traženja, prevrtanja kreveta - jer se traži jedan pištolj, kojega je, navodno, netko ukrao i sakrio.

Nekim čudom, odnosno nekom perfidnom podvalom, pištolj je pronađen u Marijevom krevetu. Povici i grdnje na njega - kako se usudio ukrasti pištolj od slovenskih partizana - svojih stražara. On se snebiva, ne shvaća, ne razumije. Tvrdi da pištolj nije ni vidio, ni znao za njega, a kamoli ga ukrao. Pa što bi to uopće radio sada, kada se jedva dočepao slobode, sretan da se, nakon svih muka u logoru, vraća kući. No, njegova obrana "pada u vodu". Nitko mu ne vjeruje. Revni stražari ga vode, preko dvorišta, u drugo krilo zgrade, gdje zasjeda prijeki sud. A zna se da on donosi samo jednu odluku, jedno rješenje: smrt strijeljanjem.

Mario, sav užasnut, potišten, očajan, pita se je li tri teške godine Dachaua, sve patnje, glad i mučenje, podnio zato da sada tu, na pragu slobode, bude strijeljan.

U tim gorkim mislima ojađeno, odsutno hoda, praćen stražarima, kad najednom ugleda jednu ženu, koja sama, sva izgubljena i jadna sjedi tu, na stubama vojarne. On, oh Bože, s krajnjim zaprepaštenjem prepoznaje tu ženu.

- Mama? … Mama! - i poleti prema njoj. Pa tiše i u čudu: - Mama, … ma ća delaš tu?

Na zvuk tog glasa ona se naglo digne, pođe prema njemu, ali na trenutak zastane, jer u tom kosturu od čovjeka, ošišane glave, podbuhlog lica i trbuha, ona ne prepoznaje odmah svoga lijepog sina. Koleba časak, a onda prepoznaje svoje dijete, poleti k njemu, grli ga, ljubi, pritišće uza se, nešto mu govori, muca, plače.

Čak i stražari nijemo promatraju taj prizor, impresionirani tim susretom majke i sina. Ali moraju vršiti svoju dužnost i odvesti ga pred suce. Ali majka ga ne da! Čvrsto mu se ovjesila o vrat i ne pušta ga. Što stražari više pokušavaju da ih rastave, to ona čvršće drži svoje dijete i ne pušta ga iz ruku. Ide s njim čak i pred suce i tamo se razviče da ona sad nikome više neće dati svog sina, sad kad ga je jedva našla. I sad kad bi se trebali veseliti, evo što su dočekali.

- Ja ga nedán, nikomu ga nedán. Sad, kad je prišal doma, vi bi ga rovinali, ma ja ga nedán!

Vide suci da ova žena kao lavica brani svoje mlado, vide da je odlučna da zajedno s njim ide i pred zid, pa su i oni ustuknuli, zatečeni, a možda i zadivljeni hrabrošću i ljubavlju te majke. I oni su samo ljudi, pa kolebaju, došaptavaju se, konzultiraju, povlače se, traže uvjerljive dokaze o krivnji… I najzad se sve rješava. Pronađen je pravi krivac, a Mario i njegova mama mogu slobodno kući. Mario joj sav potresen i ganut kaže:

- Mati moja! Evo si me po drugi put rodila, vratila u život!

I stvarno, da nije bilo te hrabre majke i zastoja u istrazi, nedužni mladić bi bio na brzinu osuđen i strijeljan. Eto što može učiniti majčina ljubav!

Koji put se dogodi da život tako zaplete konce da ih je nemoguće razmrsiti. Ali koji put se događa da i tužna priča ima svoj happy-end. Tako je završila i ova naša priča. Mama Tonka je postala i nona, pa je mirno i sretno živjela uza svoju unučad, sina i snahu!