VERITAS - br. 9/2001.

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

OPOMENA I POUKA SVIMA

Gospodin je stvorio Zemlju i sve na njoj. Raskošno je uresio drvećem, cvijećem, vodama tekućicama i stajaćicama, gorama, planinama, dolinama i čovjeka nastanio usred te ljepote i dao mu da njome gospodari i plodove joj za se ubire. Sve je rađalo mnogostruko i bogato. Priče govore, kako davno žitni klas bijaše od zemlje do vrha stabljike - krcat zrnjem.

Prolazio jednom Isus sa svojim učenicima Galilejskim krajem i naučavao. Uvijek mu na prvom mjestu bijaše čovjek, ta radi njega se rodio i došao na svijet da mu dušu spasi od propasti. No, Isus je dobro poznavao čovjeka, znane mu bijahu i potrebe što ih je tražilo slabo ljudsko tijelo. Znao je da svaki čovjek treba i hrane i počinka i brinuo se da svojim učenicima, uz duhovnu hranu, pruži i tjelesnu. Jednom tako, koračajući prašnim putem približiše se nekom selu. Već umorni i gladni, pokucaše na prva vrata, no nitko se ne javi. "Možda nisu kod kuće!" - reče Ivan i ode dalje, do vrata druge kuće. No, ni tu se nitko ne javi, niti vrata otvori.

"Možda su u polju?" - Jakov će. "Zar po ovoj žezi dana?" - pomalo ljuto odvrati Petar: "Sigurno se odmaraju i ne da im se iz hlada!"

Pođoše dalje. Podnevno sunce pržilo je nesmiljeno. Znoj im je lijepio odjeću, a žeđ pekla ispucale usne. "Baš sam gladan!" - žalio se Ivan. "Učitelju, da pokušamo tamo?" - reče Matej pokazujući kuću u sjeni stabala. I učiniše tako. No, ni ondje nitko ne otvori, iako je iz sobe dopirao razgovor i čuo se život u dvorištu. "Ne žele nas. Nikome ovdje do nas nije stalo!" - tužio se Andrija.

"Žedni smo, gladni i umorni. Primi nas, dobri čovječe, pod svoj krov." - zamoli Isus. "Učitelj će ti govoriti o Kraljevstvu nebeskom!" - veselo dometnu Ivan, no čovjek mrzovoljno odvrati: "Vi biste me poučavali o kraljevstvu, a gle, ni torbe ni hrane nemate. Hajde, produžite dalje, pustite me da se odmaram, do sada sam radio u polju."

"I mi smo radili. Ljudima donosimo Radosnu vijest. I tebi i tvom domu želimo je donijeti. Pusti nas unutra - samo malo hlada i hrane molimo." - požuri se Petar objasniti. No, čovjek se već ozbiljno razljutio: "Nemam vam što dati. Urod baš nije dobar, moram čuvati za svoju obitelj. Hajde, tražite dalje!"

"Učitelju - upita Filip - da i sada otresemo prah sa svojih nogu?"

"Možda su ipak ovi ljudi siromašni, pa se skrivaju jer nas nemaju čime nahraniti?" - uplete se Ivan pogledavši u Isusa.

"Pogledajte!" - povika Toma, pokazujući polja, vinograde i maslinike što su se prostirali pred njima na izlazu iz sela. Učitelj je šuteći koračao ispred njih.

U svjetlu podnevnog sunca bujne masline ispucanom zemljom prostirahu hlad, vinogradi okopani i uređeni svjedočiše o budućem bogatom urodu. No, masline i grožđe ne bijahu još za jelo. Siđoše do širokog polja koje se sjalo kao zlatna zavjesa polegnuta na zemlju. Isus pogleda svoje malo stado, umorno i gladno i sažali se nad njima veoma. Pruži ruku i dotaknu klas što se poput vitkog zlaćanog mača izdizao iz zemlje, sve do pojasa odrasla čovjeka. Klas od tla do vrha bijaše krcat zrnjem, krupnim, jedrim i gusto poredanim. "Braćo, pogledajte, Gospodar žetve ovo je selo bogato obdario. Ovakvog klasja ne vidjesmo nigdje, a ipak nas u selu nitko ne prihvati, niti nam zalogaj kruha dade." - Petar je gledao u čudu.

"Znači, nisu siromašni!" - rastuži se Ivan. - "Zašto, Učitelju? Zašto su takvi?"

"Djeco, o kako će teško ući bogataš u kraljevstvo Božje, jer služi svome bogatstvu. A vi, ne sabirite sebi blago na zemlji, nego sabirite sebi blago na nebu. Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce." - reče im Isus i duboko ražalošćen krenu među bujno klasje. Sagnuvši se, povuče rukom po klasu od zemlje na gore. Petar priskoči, dotaknu mu ruku i zamoli: "Ostavi bar nešto zrnja za ptice nebeske i za sirotinju."