>[SADRŽAJ]<
IPAK, NIJE VRIJEME ZA BEZNAĐE!
ZASUKATI RUKAVE
U ovim teškim vremenima, pritisnuti teškim križevima nesigurnosti, neimaštine, socijalnim nepravdama i različitim zlima modernoga društva, i kršćani su gotovo počeli očajavati. Nitko kao da ne vidi izlaz iz ovakvoga stanja koje već predugo traje, a onima koji tvrde da u rukavu imaju rješenja, više nitko ozbiljan ne vjeruje ni riječi.
Neću ni pokušati tvrditi da nema razloga za očajavanje, čisto ljudski gledano, ali onima koji se znadu nadati "protiv svake nade", a takvi bi morali biti svi vjernici, sve ovo može i treba izgledati kao prolazna ružna sličica u dugometražnom filmu vječnosti. No, rijetki su i vjernici koji sve događaje oko sebe i sve ono što ih tišti gledaju pod vidom vječnosti. Većina je prije spremna naricati nad krutom sudbinom, nego zasukati rukave i s Božjom pomoću početi doista raditi i činiti dobro svima.
Iskustvo nas uči da niti jedna društvena zajednica nije idealna. Takvom je čine upravo sami ljudi koji je tvore. S druge strane Biblija uči da svaki član društva duguje privrženost društvenim zajednicama kojima pripada i da je dužan poštivati vlast kojoj je povjereno opće dobro svih članova društvene zajednice. Sve to vrijedi ako "počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest, a mora biti, ljudska osoba" (GS, 25).
Bog nikako nije htio za sebe rezervirati upravljanje baš svime i vršenje svih vlasti. Svakom stvorenju povjerio je određene zadaće koje je ono sposobno izvršiti. Takav način Božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoči o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajednicama. Svi koji su na bilo kakvoj vlasti, dakle, morali bi se ponašati kao sluge božanske Providnosti.
Ovaj broj "Veritasa" donosi nekoliko ohrabrujućih tekstova, utemeljenih na kršćanskoj radosti i na vjerničkoj vedrini. Nije to ni u kom slučaju praktična primjena vjere kao "opijuma za narod", kako se sve do nedavno znalo govoriti, nego primjer istinske nade koja ne umire nikada. Utješno je znati da nam je Bog milosrdni i blagi Otac, kako čitamo u tekstu Celestina Tomića. Bog je gospodar prošlosti i budućnosti pa čak i ono što zlobni pojedinci čine protiv čovjeka i protiv Boga, on može okrenuti na dobro i svim neprijateljskim nastojanjima promijeniti negativni predznak.
Čovjek je vrhunac Božjega stvarateljskog djela i u svemu se razlikuje od drugih stvorenja, jer "na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori". Ono što ga uzdiže nad prirodu i nad druga živa bića nije samo razum, nego prije svega ljubav, najjasniji odraz Stvoriteljeve slike u svakom čovjeku, njegovu uzvišenom stvorenju. Ta ljubav očituje se na konkretan način upravo u trenucima kada se od ljudi traži da postupaju kao braća i sestre, kao oni koji su pozvani graditi civilizaciju ljubavi.
Sv. Pavao upozorava da nitko od nas ne živi samo sebi ili sam za sebe, te da su svi vjernici udovi tijela Kristova. A ako jedan od udova trpi zbog nečega ili zbog nekoga, bol i patnju osjeća cijelo tijelo. Tom slikom tijela, sastavljenog od različitih udova i organa, Apostol narodâ poziva vjernike na zajedništvo, na međusobnu ljubav i na solidarnost.
Svaki čovjek, a kršćanin još više, pozvan je u svom bližnjem vidjeti brata. To najviše vrijedi baš onda kada se taj brat ili sestra nalaze pritisnuti nekom nevoljom. Pokazati se tada milosrdnim Samarijancem, znači dokazati da Krist za nas nije uzalud došao na ovaj svijet i da nam njegov nauk nije samo ušao na jedno i izašao na drugo uho. A Isus na više mjesta govori da je upravo ljubav prema bližnjemu neodvojiva od ljubavi prema Bogu i da ljubiti svoga bližnjega, znači ljubiti i Boga...
Uvijek živi uzor nade, radosti, solidarnosti, ljubavi i povjerenja u Gospodinovo upravljanje svim zbivanjima i sudbinom svakoga čovjeka jest upravo Djevica Marija, ona koja je u svome Sinu i uz svoga Sina proživjela svu ljudsku patnju cijeloga čovječanstva. Ali Žalosna Gospa nikako i nikada nije očajna Gospa...
MARKO PUŠKARIĆ