>[SADRŽAJ]<
OBRAĆENJE I OZDRAVLJENJE RATNIKA
MOJ IVANE...
Čujte, draga gospođice, mene taj posao, ako ga tako mogu nazvati, odmara i usrećuje. Pokazuje mi svaki put koliko Bogu moram biti zahvalan što imam normalnu djecu, ženu, što sam iz rata izašao čitav i što sad ne moram, kao neki, a to sam na svoje oči vidio, pred crkvom prositi koju lipu. Hvala Bogu, prepun sam blagoslova i svim srcem sam prihvatio poziv da se jednom mjesečno družim s hendikepiranom djecom, ili, kako danas kažemo, s djecom s posebnim potrebama. Da znate kako mi srce bude puno neke miline, neke blagosti kad se kući vratim fizički iscrpljen, a duše lagane i sretne, da se to ne može opisati. Evo, vidite, taj mi je rad, to druženje, otvorilo posve nove vidike, rađaju se nove ideje. Molio sam Isusa za nadahnuće što da radim, kako da pomognem drugima. I, mislim da sam našao odgovor: jedne nedjelje u mjesecu, ali svakog mjeseca, biti s nekim nesretnikom, razgovarati s njim, povesti ga nekamo u grad, druge nedjelje opet posjetiti nekog invalida, ili zatočenika srpskog logora, ili djecu poginulih branitelja i, jednostavno, zajedno sa ženom i s djecom, družiti se s njima.
A žena? Pa, bez moje žene - tko zna što bi bilo sa mnom! Ona je moj anđeo spasitelj. Ona me dovela Isusu, ona mi je pomogla da shvatim da sam voljen i prihvaćen ovakav kakav jesam, ona me je prihvatila onakvoga kakav sam bio, i zahvaljujući njoj upoznao sam Boga. I promijenio svoj život. Iz korijena. Radikalno. Kad upoznate Isusa, kad ga sretnete licem u lice - svijet postaje drugačiji, a Vi postajete bolji. Vjerujte. I želite nešto lijepo učiniti za Isusa, koji je Vama tako puno dobroga učinio.
Zašutio je. Uzeo je u ruku šalicu kave, polako je ispijao, a u očima mu se vidjelo da je mislima otplovio nekamo...
Sara, studentica novinarstva, kao "praktičnu vježbu" dobila je zadatak da za lokalne novine napiše nešto o hrvatskim braniteljima, ali tako da sve bude pozitivno, ružičasto, da nađe nekoga tko nije ni ogorčen, ni otpušten s posla, tko (još) nije optužen za neke zločine, tko ništa ne prigovara Državi u koju je ugradio najbolji dio sebe i tko pozitivno misli o svemu što u ovom času kao bauk kruži Hrvatskom: smanjene plaća, kresanje socijalnih prava, poskupljenje telefona, haaške optužnice, "vruća jesen"... Glavni urednik, koji joj je zadatak povjerio, rekao joj je da tekst ne bude duži od četiri kartice, a u kojoj će formi napisati - prepušta njezinoj kreativnosti. Kad je izašla iz uredništva i stupila na vreli asfalt svoga grada, na kojem su se još vidjeli tragovi srpskih granata, osjećala se posve praznom i kao pred zidom. Drago joj je što glavni urednik ima u nju povjerenja, ali - naći nekog hrvatskog branitelja, koji bi zračio mirom, optimizmom i ponosom, radošću i ostvarenošću, činilo joj se kao izraz cinizma i pakosti šefa koji je pred nju postavio - nemoguću misiju...
Da bi sabrala razbucane misli, ušla je u Gradsku kavanu i naručila kavu sa šlagom, uzela dnevne novine i počela ih prelistavati... Jutarnju tišinu prekinulo je neko veselo društvo koje je bučno ušlo u lokal i sjelo za prvi stol do prozora. Sara je odmah prepoznala dečke iz HVIDRE, jer je, kao djevojčica, za vrijeme Domovinskog rata išla još u osnovnu školu i dijelila je podrum s kćerkom jednog od tih hrvatskih vojnika, člana HVIDRE, kojeg je sad prepoznala. Ostavila je kavu na stolu, uzela novine i torbicu (u kojoj su uvijek "idiot" foto-aparat i diktafon) i zamolila društvo uz prozor da im se pridruži. Otac njene školske kolegice prepoznao ju je i teatralnim naklonom ponudio sjedalicu.
Sara se predstavila, iznijela dečkima svoju "domaću zadaću" koju je dobila u redakciji za Dan državnosti. Slušali su je s mnogo upadica, sarkazma, duhovitosti, dok se jedan nije dosjetio:
Imam ideju! Hajdemo ju poslati onom Ivanu
Horvatu, znate, onom tipu što sad, odjednom, ide svaki dan na misu, "liže
oltare", kleči na koljenima satima, moli krunicu, priča neke pobožne priče,
ide u Međugorje... Ma, ja mislim da je tip načisto prolupao! Ili je samo
veliki glumac... Uostalom, od rocka do glume i nije veliki korak. Koji Ivan
Horvat? Pa, sjećate se onog tipa, zvali smo ga Bosanac, što je došao čim je
Tuđman postrojio ZNG u Zagrebu. E, taj je, čovječe, bio živa provala! Kosa
dovde (pokazuje ramena), bosanski naglasak, a svaka druga riječ bila mu je
pitanje: "Jesi l’ mala ljubila Bosanca?" Baš je bio takav - k’o da je isp’o
iz spota "Bijelog dugmeta". Na prvi pogled da ga se uplašiš: razdrljena košulja,
sve neki hitovi "Zabranjenog pušenja", "Divljih jagoda"… Sirovina, kažem
ti, živa sirovina i primitivizam. A svejedno, bilo je u njemu neke dobrote,
neke naivnosti, znaš ono kad dođu oni "sladoledari", oni promatrači
kojekakvih međunarodnih udruga, uvijek bi ga slikali, s njim se rukovali, bio
im je valjda, "ogledni primjerak" balkanskog ratnika... A cure... one su za
njim ludile... Ni danas mi nije jasno što su u njemu nalazile, a nisu nalazile
u nama... Ma, djevojke su uglavnom takve - što veći problem, što veća
sirovina, njima je draži. A ovaj je znao s njima - imao ih je koliko je htio
i koju je htio... Doduše, moram priznati da je znao biti i duhovit, kao nitko
od nas. Od njegovih "provala" znali smo padati od smijeha. Sjećam se kad je
četnicima preko Radija zaželio dobar provod uz pjesmu: "Učini samo jedan
krivi korak". A onom šminkeru, sjećate se onog sina sekretara komiteta, koji
je, kao, postao hrvatski vojnik, a zapravo je bio srpski špijun. Kad se ženio,
Ivan mu je pjesmom "Od kad si tuđa žena, ti voliš samo mene" - zaželio
sretan brak i mnogo sitne dječice.
Eto, taj vam je Ivan danas jedno sasvim drugo biće. Kao da je pao s Marsa, ili je onim, kako se to kaže, posttraumatskim stresnim poremećajem udaren na neku drugu stranu. On ti se sad bavi obilaženjem crkava, brigom za hendikepiranu djecu, odgojem svoje djece… Ma, da, i oženio se, postao je pravi mužić i otac za slikanje. Pitajte njega, njemu je valjda u ovoj Državi sve dobro. On će Vam sigurno dati toliko optimističkog materijala da možete pisati cijeli serijal, k’o one meksičke "sapunice" na televiziji. Ali, kad s njim "obavite domaću zadaću", dođite k nama, baš me zanima kakav ćete dojam o njemu dobiti... Ali i da se i mi nečemu novom nasmijemo. A ne samo političarima, koji su, pored ljetnih požara, kao Indijanci, uz vatre, uveseljavali narod.
Sad je taj Ivan Horvat sjedio s druge strane stola iste Gradske kavane, ali u drugo vrijeme, u večernjim satima, kad se grad počinje buditi za noćno ljetno bdijenje, jer u gradu upravo traju kojekakve priredbe. Sara se nije mogla načuditi. Očekivala je nekog Ramba, grubijana, pomalo se bojala susreta, s macho-tipom o kojem su njegovi suborci toliko pričali, a dočekao ju je mladi čovjek pristojna izgleda, pristojnih, gotovo gospodskih, građanskih manira. Zapravo, to je na nju tako djelovalo da je gotovo doslovce ostala bez teksta. Samo je stavila diktafon na stol, snimila dvije fotografije i tiho rekla: "Pričajte.... Sve me zanima." Kad je završio prvi dio priče, o svom humanitarnom radu u posljednjih nekoliko godina i o svojim planovima, upitala ga je kad se on i zašto tako radikalno promijenio.
U lijepim, plavim, gotovo dječačkim očima vidjela je suze. Ratnik, koji je prvog dana došao iz Bosne braniti dom svoje sestre i svoju Hrvatsku, koji je u dahu prepoznao gdje mu je mjesto kad je hrvatski narod napadnut, ponovno je duboko uzdahnuo, progutao knedlu i tiho nastavio... Znam otprilike što su Vam moji dečki napričali. I sve što su rekli - istina je, živa istina... U duši sam bio i rocker, i obožavatelj "Bijelog dugmeta" i "Divljih jagoda", i "Zabranjenog pušenja", čije sam pjesme i "fore" znao napamet. Ali, sve je to bila samo fasada, moja draga gospođice... Imao sam u kući i jela, i pića, i kasete, i ploče, i gitaru, i slobode koliko sam htio, ali nisam imao ljubavi. Otac je radio u Njemačkoj, kao toliko drugih očeva iz Bosanske Posavine, koji su "trbuhom za kruhom" otišli na rad po Njemačkoj, Švicarskoj, dolazili kući za Uskrs i Božić i djeci, umjesto sebe, darovali kojekakve igračke, "linije", video rekordere i što ti ja znam, kao da djetetu bilo što može vratiti i nadoknaditi roditeljsku ljubav. Nikada se ni na što nisam žalio, uostalom... imao sam mnogo više od djece čiji je otac bio uz njih, ali su jedva sastavljali kraj s krajem, i nisam bio svjestan - što mi to nedostaje. Jednostavno, nisam znao što mi to toliko treba, a nemam!
Tek kad sam upoznao svoju suprugu, shvatio sam. A to, kako sam je upoznao, to Vam je čisto ludilo. To Vam je za film! K’o ono, sjećate se "Oficir i gentleman". Zapravo, ne znam kako je to u tom filmu, nisam ga gledao, ali čuo sam. Mene su, znate zanimali žešći filmovi, oni o Rambu, ali to Vam kažem onako, za usporedbu. Ja sam bio tek došao s terena, bili smo na bojišnici, kosa do ramena, osjećao sam se prljav i iznutra i izvana, kad sam kod prijatelja i njegove majke sreo neku curu. Sasvim sigurno, da sam je u bilo kojoj drugoj prilici sreo - ne bi je ni pogledao. Nije moj tip. A moj su tip one rasne ljepotice u minicama, vitke, ne previsoke, s dugom kosom, koje su se oko mene vrtile, a ja nisam ni pokušao oduprijeti im se... Sve su i tako bile k’o klonirane: prazne, šuplje nekako, iza fasade uglavnom nije bilo ništa. Što da Vam tajim, trošili smo se uzajamno, bez ikakva morala, bez grižnje savjesti. Nisam ja nikakav Antikrist, bar se nisam takvim vidio, i kršten sam, i pričešćen, i krizman, i išao sam na Božić i Uskrs u crkvu, ali, sad vidim, nisam bio vjernik. Ta djevojka, koju sam sreo kod prijatelja, bila je sve suprotno od onoga što sam prije poznavao: bila je tiha, suzdržana, pristojna, ali u tumačenju Božjeg zakona - uporna, temeljita i zahtjevna.
Najprije mi je rekla da mora da sam negdje i nekako bio teško izranjen neljubavlju. Onda mi je pričala kako je Bog ljubav koji me je zapisao u svojim dlanovima, kako me svih ovih godina pratio i čekao kao izgubljenog sina, kako me i sad čeka, voli i ne očekuje da se odjednom promijenim, nego da odgovorim na njegovu ljubav. Od tog dana - više ništa nije bilo isto. Bog me dotaknuo... i počeo mijenjati iznutra. Sve sam više mislio na tu djevojku. Dijana se zove... Znam, ima pogansko ime, i to poganske božice, ali nije si ona dala ime... Dijana mi je pomogla da se zavolim, da se prepustim Božjoj ljubavi, a kad sam se susreo s Isusom u ispovijedi, kad sam se pričestio, kad sam shvatio kako je divno živjeti čisto, shvatio sam da sam se i u Dijanu zaljubio... I tako je to krenulo.
Postali smo najprije prijatelji, pa zaručnici, pa supruzi, a sad smo i roditelji... Sretan sam, presretan, i Bogu zahvalan za svaki dan i za svaki grijeh, jer - da nisam tako nisko pao, ne bi znao cijeniti ovo što sad imam... A imam sve, jer imam Boga i u Bogu sam dobio i brak, i djecu, i srce otvoreno za potrebe onih koji su imali manje sreće od mene... Pitate me što mislim o haaškim optužnicama i o Anti Gotovini. Sad ću Vam reći. Kad sam pročitao za što je optužen moj vojni komandant, jer ja sam sudjelovao i u "Oluji", shvatio sam da već sutra svatko od nas može biti "procesuiran", kako kaže jedan političar, Bog da mu dušu prosti. Shvatio sam da se s tim može obračunati samo onim što je Isus rekao: postom i molitvom. I evo, ja sam od Gospe Snježne do Velike Gospe postio o kruhu i vodi za moga komandanta i za svoju ljubljenu Domovinu. I iskreno mislim da je to najbolje što sam mogao učiniti. Post Vam je nešto fantastično! Tih devet dana ja sam živio od malo kruha i vode, a moja je duša živjela, od tijela Isusova i njegove krvi. Fantastično! Uopće nisam bio gladan, ali sam bio beskrajno sretan... I ako treba - opet ću postiti. Vrijeme je za neke druge bitke - molitvom, postom i krunicom. U ruci, a ne samo oko vrata...
Samo, ne znam što ćete od svega ovoga moći iskoristiti za svoju novinarsku priču...Usput, hoćete li da Vas povezem? Tu mi je auto, iza ugla.
Ušli su u auto s oznakom HVIDRE, Sara je šutjela i duboko proživljavala sve što joj je Ivan govorio, a on je pustio Tomsonovu pjesmu "Moj Ivane..." To je najdraža pjesma mog sina, objasnio je... I počeo je pjevušiti s Tomsonom: Moj Ivane, pobratime mio, jesi l’ skoro na Kupresu bio...
ANA PENIĆ