>[SADRŽAJ]<
ŠTO IZABRATI - TRAJNU VRIJEDNOST ILI HIT SEZONE?
NEIZBRISIV BILJEG
Da! Sakrament Potvrde, kako piše Katekizam Katoličke Crkve, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg. A malo prije toga Katekizam navodi riječi sv. Ambrozija: Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.
Prekrasna je bogata simbolika obreda primanja sakramenta Potvrde. Bremenita je porukom eklezijalna dimenzija. Božanski čovjekoljuban je respekt prema svakom pojedincu koji se očituje u vremenu i načinu primanja sakramenta.
I bogohulno je ono što se događa nakon primljenoga sakramenta. Uvredljiva je parada koja se stvara oko primanja sakramenta. Žalosni su vicevi koji se pričaju na račun sakramenta. Žalosnija od njih je tek pomirenost s procesom koji traje.
Kad svojim katekumenima govorim o
neizbrisivom biljegu, spomenem da bih ja (da se mene pita) svakome tko dođe
pred Zajednicom potvrditi da temeljnim životnim opredjeljenjem pristaje uz
Onoga u koga je po Krstu uronjen, istetovirao na čelu: Ja sam kršćanin.
E onda bi ljudi dobro promislili žele li cijeli život nositi tu tetovažu na
čelu. Onda bi shvatili ozbiljnost i dalekosežnost čina. I sve mi se čini da
onda ne bi bilo navale na primanje sakramenta Potvrde. Onda bi, napokon, mjesni
biskup sâm mogao obići sve krizmanike. I tetovirati ih...
Kršćanima bi potom pisalo na čelu da su kršćani. Da su Kristovi. Kristovi prijatelji i svjedoci. I čovjek bi se, htio ne htio, ponašao u skladu sa znakom kojim ga je, kako reče sv. Ambrozije, Bog obilježio po rukama sluge svoga i jamca pravovjernoga apostolskoga naslijeđa.
Obilježeni kršćanin bi mogao sakriti neizbrisivi biljeg, ali svi bi, vidjevši ono čime se skriva, znali što se skriva. Opečaćeni kršćanin bi mogao oguliti kožu čela i tako se riješiti znaka, ali bi ožiljak još rječitije govorio da čelo pripada čovjeku koji je otrgnuo dio svoje biti.
Katekumeni, nakon što im ovo kažem, ne prestaju dolaziti na susrete, jer se do tada dovoljno upoznamo i znaju oni da sam ja unitas gdje treba, ali i libertas gdje god se može. Uostalom, na samom početku ih upozorim da ih ne zbunjuje to što sam radikalni kršćanin i što sam nepopravljivi konzervativac. I to toliki, da me čak i konzervativni tradicionalisti smatraju zastarjelim.
Jedne godine, moji katekumeni odlučiše iskazati mi dobrotu i darovati mi nešto kao znak zahvalnosti za naše susrete u kojima sam im govorio o Isusu koji je Krist i, potičući ih na otvorenost njegovom Duhu, o življenju njegove Radosne vijesti o Bogu Ocu. Mislio sam da su se sjetili kako sam im govorio da društveni nauk Crkve inzistira na pravednoj plaći radniku, ali nije se radilo o tome. Sjetili su se govora o tetoviranju onih koji dolaze na sakrament Potvrde i odlučili su mi platiti tetoviranje.
Pristao sam, dakako. Bolje i to nego još jedan privjesak za lančić u obliku križa. Srećom, mogao sam sâm izabrati sadržaj i mjesto na tijelu.
Odmah sam odlučio da neću tetovirati čelo. Izabrao sam nadlakticu lijeve ruke. Zato jer je bliže srcu i jer na lijevoj nadlaktici imam madež koji će poslužiti. Odustao sam od tetoviranja rečenice Ja sam kršćanin jer bi ta poruka bila razumljiva tek onima koji znaju hrvatski jezik i to čak ne svima, nego samo onima koji su među njima pismeni. Odlučio sam se za sliku stilizirane ribe, znaka raspoznavanja prvih kršćana i simbola vjere. Jer, kao što znate, grčka riječ za ribu dobiva se prvim slovima riječi kojima ispovijedamo vjeru da je Isus Krist, da je Božji Sin i da je naš Spasitelj. Spomenuti madež u sredini stilizirane ribe izgledao bi kao oko. Oko koje se često prikazuje kao znak Božje prisutnosti. Ali ne prvenstveno kao prisutnosti onoga koji uvijek gleda i kojemu se sakrit ništa ne da, nego prisutnosti onoga koji je odlučio sudjelovati u ljudskoj povijesti, koji se utaborio među nama i koji nam je podržavatelj. Oko koje će buditi svijest da ne postoje banalni dijelovi života, nego da u svakom trenutku možemo živjeti kršćansku civilizaciju ljubavi.
Znak ribe bi bio stiliziram pleterom koji bi simbolizirao moju pripadnost ovom ispaćenom puku i opredjeljenje da se Domovinu voli poštenim i marljivim životom (po mogućnosti živeći u njoj), a ne onako kako to čine sebeljupci, srebroljupci, oholice, hulitelji, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka te ratni i geopolitički profiteri, kojih valjda nije bilo u vrijeme kad je sv. Pavao sve ovo nabrajao.
Ipak, premda su od tada prošle godine, još uvijek se nisam tetovirao. Razlog i nije tako banalan. Naime ja sam dobrovoljni darivatelj krvi. Kad se tetoviram, godinu dana nakon toga neću smjeti davati krv, a to znači da će u potrebi četiri puta nedostajati krv koju bi inače od mene dobili. I kad sam se dao na razmišljanje hoću li kvalitetnije svjedočiti kršćanstvo tetovažom ili darivanjem krvi, nije dugo trajalo.
Ali osim svega toga, kao što bi rekli putnici u Emaus, zbuniše me i žene, neke od naših, pokazavši mi što piše pri kraju dvadeset osmoga retka, devetnaeste glave Levitskoga zakonika.
NIKOLA KUZMIČIĆ