>[SADRŽAJ]<
BOŽANSKOM OČINSTVU ODGOVARA ŽENSKO MAJČINSTVO
ŽENA - DJEVICA I MAJKA
Piše: CELESTIN TOMIĆ
Elizabeta ispunjena Duhom Svetim povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama." Prema izvorniku ovdje treba čitati superlativ. U Bogorodici se ostvarilo ono što je veliko, sveto i uzvišeno kod žene.
Starozavjetni mudrac pita: "Tko će naći ženu vrsnu?" Dobru, radinu, ali nadasve pobožnu, svetu, koja ostvaruje strah Božji. U Mariji iz Nazareta je to ostvareno. Duh Sveti prokazuje je preko Elizabete.
Blagoslovljena ti među ženama (Lk 1, 42)
"Biti" i otajstvo. Značajka je muža u djelovanju, u stvaranju, da nekako uvijek izvan sebe traži vrednote. Žena po svojoj naravi uvijek brani primat onoga "biti", stavlja se u središte istinskih vrednota, primat "biti" u odnosu na teoretiziranje, djelovati u odnosu ne spekulacije, brani primat intuicije nad diskurzivnim. Posjeduje dar prodiranja u bitak drugoga, urođenu sposobnost otkrivanja čovjekove potrebe, posebno ugroženoga i bespomoćnog čovjeka. Otkriva žeđ duha i tijela i nalazi izvor da ga utaži, kao Marija u Kani (Iv 2, 1 s). Za muškarca ljubiti znači biti potreban, biti u potrebi. Za ženu, ljubiti znači udovoljiti potrebi, pomoći, predusresti nedostatke.
Po naravi žena je duboko religiozna, uronjena u cikluse svoje naravi, uz ritam prirode i u postajanje života. Ona je majka života, majka živih. Ona štiti život svijeta. Njezina karizma je "majčinska". Svaka žena je majka, bila djevica ili supruga.
Žena je prisutna u Bibliji od knjige Postanka do Otkrivenja, u ključnim trenucima objave i povijesti spasenja. Uvijek u borbi protiv Zloga, gdje se odvija bitka za čovjekovo dobro i za spasenje. Pozvana u svojem "postojanju" da daje svijetu dušu, srce majke koje bdije nad čovjekom u dramatskoj borbi za Kraljevstvo Božje.
Majčinstvo i djevičanstvo. P. Evdokimov veli: "Poziv žene je štititi ljudski rod kao majka i spasiti ga kao djevica." Majčinstvo i nakon istočnog grijeha ostaje blagoslov za rast i za očuvanje ljudskoga roda. Ali grijeh je zatvorio čiste izvore ljubavi. Otkupljenje u Kristu vratilo je čovječanstvu pristup božanskoj ljubavi u Mariji iz Nazareta, Djevici i Majci. Otkrilo je i istinito lice žene.
Prvi zadatak djevičanstva je osloboditi ljubav od sebeljublja i vratiti je u izvorno darivanje. Ljubav koju Duh Sveti ulijeva u nas, mjesto je susreta s Bogom. Jedino nas ljubav povezuje s Bogom. (1 Kor 13)
Ne dostaje samo fizička netaknutost, tjelesno djevičanstvo. Traži se mistično posvemašnje predanje Ocu, u Kristu i po Kristu. Mora sve biti usmjereno Kristu: duh i tijelo, razum i misli, volja i osjećajnost. Treba ukloniti svaku nesavršenost i sebičnost.
To se ostvaruje poniznošću. Istinske veličine nema bez poniznosti. Što je čovjek više čist, više raste u evanđeoskoj poniznosti, koja je jedini temelj i jedino ona nas posvema povezuje s Bogom. Žena, što je više djevica, više je spremna darivati se bez pridržaja. Ivan Pavao II. piše: "Žena ne može sebe naći doli u darivanju ljubavi drugima."
To je "čudo" koje čovjeku danas treba da bi izašao iz paklenog labirinta u kojem se gubi i postaje đavolska žrtva. Žena, kao majka i djevica, igra tu prevažnu i odlučujuću ulogu.
"Uze je k sebi"
(Iv 19, 27).
Majka Božja je ikona poslanja žene kao majke i djevice. Bog Otac joj povjerava
svojeg Sina, koji se rađa od žene (Gal 4, 4). Stari liturgijski tekst kaže:
"Ti (Djevice) si rodila Sina bez oca, Sina kojeg je Otac prije vjekova rodio
bez majke."
Majčinstvo Djevice postaje ljudski lik božanskog očinstva. Božanskom očinstvu odgovara žensko majčinstvo, njezina sposobnost da primi božanstvo. Svrha kršćanskog života je da svako biće bude "majka", za otajstvo duhovnog rađanja. Pavao za svoje duhovno očinstvo kaže da su to "porođajne boli", dok se "Krist ne oblikuje" (Gal 4, 19).
Marijino majčinstvo dolazi do izražaja u "času Žene", podno križa. Isus ondje predaje svoju Majku ljubljenom učenika. I ovaj je uze "k sebi" (Iv 19, 27), u svoju intimnost. Isti izričaj imamo u 1, 11: "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše." "Njegovi" ga ne primiše, a učenik ljubavi prima Mariju. Žena uvodi Boga u intimnost čovjeka. Razapeto majčinstvo podno križa sve je u daru, u ljubavi kojom se rađa novo stvorenje, "ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga." (Iv 1, 13) "Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je." (Iv 3, 6)
Djevica iz Nazareta po Duhu Svetom zače Sina Božjega i postade Bogorodica. Tako se događa i duhovno rođenje svakog čovjeka - uz Duha Svetoga prisutna je i Marija koja postaje Majka krštenih.
I majke i posvećene djevice imaju svoj uzor u Mariji Djevici i Majci. Ona je uzor i tip svake žene i otkriva istinsko dostojanstvo istinske ženskosti.
Kardinal Stefan Wyszynski, u svome dnevniku zatočenja (1953-1956) piše: "Ponavljam: svaki put kad žena uđe u tvoju sobu, uvijek ustani, iako si veoma zaposlen... Žene te moraju podsjetiti na Službenicu Gospodnju, na čije ime sva Crkva ustaje na noge, uz koju su žene prisno povezane. Tako uzvraćaš svoj dug i svojoj vlastitoj majci."
DJELIMA LJUBAVI STVARA SE CIVILIZACIJA LJUBAVI (4)
BOG MILOSRDAN I MILOSTIV
Milosrđe povezuje tri svjetske religije: židovsku, kršćansku i muslimansku. U toj riječi sve one vide nešto bitno i sržno. Najveće zablude 20. stoljeća, nacizam i komunizam, odbacile su riječ "milosrđe" i pokazale su ubrzo "svu grozotu raspadanja", kako naviješta bl. Alojzije Stepinac.
Milosrđe, kao zlatna nit, povezuje i osvjetljava cjelokupnu Bibliju. U Starom zavjetu to je značajan Božji atribut, drugo ime za Jahvu, u objavi Mojsiju. (Izl 34, 8) U Novom zavjetu milosrđe je kao dovršenje, savršenstvo, jezgra i smisao navještaja.
Kršćansko milosrđe nije neka vrsta ljudske solidarnosti, filantropije ili socijalističke sućutne dobrote. Ono je nešto novo, uzvišeno, božansko. To je ostvarenje ljubavi Trojedinog Boga u povijesti spasenja. "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan." (Lk 6, 36) Milosrđe Boga Oca postaje vidljivo u Sinu, u Isusu Kristu. Postaje vidljivo i u kršćaninu, po Duhu Svetom.
Naša riječ "milosrđe" dijelom je
osiromašila izvorno značenje milosrđa. Ukazuje nekako na osjećaj suosjećajnosti,
često nagonski i površan. Pogled na biblijski svijet otkriva nam izvorni i
izazovni smisao ove riječi.
Riječ "milosrđe" u hebrejskom jeziku posebno izriču dvije riječi: rehem i hesed.
Rehem ukazuje na majčino krilo, koje svoje čedo nosi i povezuje se s njime jedincatim vezom ljubavi. Tako i milosrđe pokazuje nešto intimno, samu nježnost, dobrotu, strpljivost, požrtvovnost. Izrael, koji se nije usudio zazivati ime Jahve, ne ustručava se zazivati ga imenom rehem - Milosrdni, da posvjedoči Božju toplinu i majčinsku nježnost. Na tužbu naroda da je ostavljen, zaboravljen od svojeg Boga, Jahve veli: "Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?" (Iz 49, 15)
Hesed je kao drugo ime za rehem, izriče povezanost dvaju bića i uključuje vjernost. Tako milosrđe nije neka prazna jeka, nagonska dobrota, nenadani poriv srca ili osjećaja, već izbor, svjesna i voljna dobrota, odgovor savezu. Reham i hesed su intimno povezani. Jahve govori: "U provali srdžbe sakrih na čas od tebe lice svoje, ali u ljubavi vječnoj smilovah se tebi." (Iz 54, 8) Stoga prijevodi umjesto "milosrđem" riječ rehem prevode s ljubavlju i obratno.
Božje milosrđe objavljuje se od početka kao Božji vlastiti atribut, kao objava Boga (Izl 34, 6). "Milosrdan" izriče uvijek pokret višeg prema nižem, nikad obratno: od Boga izvire milosrđe i ono je temeljno svojstvo Boga Saveza, kao prvi čin njegove ljubavi. "Ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu - sama ljubav i vjernost." (Ps 86, 15)
Bog se objavljuje u svom biću kao milosrđe. Međutim, povijest spasenja je označena grijehom. Izrael je osjetio milosrđe kao praštanje. "Usliši me, Jahve, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu pogledaj na me." (Ps 69, 17) "Veliko je, Jahve, tvoje smilovanje" (Ps 119, 156)
Ako se Bog objavljuje kao vjeran i milosrdan, narod mora jednako tako odgovoriti. Božje milosrđe postaje uzor i uzrok ljudskog milosrđa. Bog milosrdan traži da budemo milosrdni prema braći (Am 1, 11), i to bez granica (Pnz 24, 6-22). To mora biti značajka svakog vjernika: "milosrđe ljubiti" (Mih 6, 8).
Židovski učitelji izriču bogatstvo Božjeg milosrđa nabrajajući 13 njegovih svojstava (prema Izl 34, 4-7), koja postaju jezgra svih molitava praštanja. Bog milosrdan dolazi ususret čovjeku, grešniku i pravednom. Milosrđe i pravednost nisu toliko dva Božja atributa, nego dva načina Božjeg djelovanja u povijesti. U molitvi Židov Boga zaziva: "Bogatom ljubavlju ljubio si nas, Adonai, Bože naš, s velikim, golemim milosrđem si imao samilosti s nama."
Božje milosrđe je bitna značajka božanskog djelovanja.
U Novom zavjetu Božje milosrđe se očituje u Isusu Kristu, koji je "milosrdan" (Heb 2, 17), ikona-prisutnost "Oca milosrđa" (2 Kor 1, 3).
Isusov život je očitovanje milosrđa Boga našega. Saginje se nad svakom ljudskom bijedom, fizičkom i moralnom, nad svakim bićem koje ima potrebu nježnosti i sućuti, potrebu shvaćanja i praštanja. Isus je ostvarenje proročkog navještaja: "Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." (Mt 9, 13)
Njegova čudesa su očitovanje njegove ljubavi, samilosti, milosrđa, njegova "ganuća" prema bolesnima (Mk 1, 41). To je evanđelist Luka iznio u nezaboravnim prispodobama o nađenoj ovci, o nađenoj drahmi, o nađenom sinu (Lk 15). U njima se osjeća milosrdna ljubav Oca koji se saginje nad duhovnom i fizičkom patnjom svoje djece.
Sv. Pavao naglašava snagu Božjeg milosrđa u djelu spasenja. Svi su potrebni Božjeg smilovanja, i Bog se svima u Isusu smilovao. (Rim 11, 30 s)
Božje milosrđe je u Bibliji konkretni vid Božje ljubavi, Boga koji želi sve ljude spasiti. Stoga u liturgijskoj molitvi i židova i kršćana, zaziva se tako često Božje milosrđe. I poticaj je svakom vjerniku da u svom životu ostvari milosrđe. "Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!" (Mt 5, 7)
CELESTIN TOMIĆ