SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI U CAVTATU, S FRA MARIJANOM BALDOM ZLOVEČEROM

 SAN SVOJ SLAVIM

Ljetni praznici idealna su prilika da svijetu pokažemo bogatstvo ovog naroda u bezbrojnim crkvama uz more, ali i ljepotu duše hrvatskog čovjeka, čega mnogi, nažalost, nisu svjesni. Turisti su već u lipnju u potpunosti ispunili Cavtat, gradić nedaleko Dubrovnika, razgledaju njegove dvije crkve i Mauzolej obitelji Račić koji je sagradio Ivan Meštrović, mnogi traže što više uspomena na Vlahu Bukovca, koji je ovdje rođen, a mi smo zamolili franjevca koji je služio večernju misu da nam nešto kaže o prelijepoj slici Gospe s Djetetom koja pogledom obuhvaća sav zaljev s dvjema crkvama (franjevačkom i župnom), a dobili smo - neusporedivo više! Susreli smo fratra osebujna života, okružena sa 108 iznimno vrijednih umjetničkih slika i 30 (!) sanduka još neraspakiranih knjiga. S osmjehom nam tumači da je to ostavština dr. Franje Basića, hrvatskog svećenika, koji je bio župnik ex-katedrale u Bonnu, a svojim umjetničkim bogatstvom želio je obogatiti franjevački samostan u Pridvorju, u Konavlima.

Naš domaćin, fra Marijan Baldo Zlovečera i sâm je rodom iz Pridvorja i na ovaj dar svoga prijatelja jako je ponosan. Franjevac je Provincije sv. Jeronima u Zadru. U cavtatskom samostanu živi posve sam. Rekli bismo... kao franjevački Robinson Crusoe - u službi Gospe od snijega.

Ovdje narod kaže "crkva Gospe od snijega". Tradicija kaže da je obitelj bez djece u Rimu, u snu, dobila Gospinu poruku da sagradi crkvu tamo gdje osvane snijeg. To je danas velika, krasna bazilika Santa Maria Maggiore, jedna od četiri najljepše i najveće, i najvažnije crkve u Rimu. Ovdje je isto takav slučaj. Crkvu je sagradio jedan bračni par koji nije imao djece, 1483. godine. Uz crkvu je sagrađen franjevački samostan. Samostan i crkva doživjeli su dva teška razaranja; najprije u velikom potresu, koji je zahvatio cijelo dubrovačko područje 1667., kad je sve bilo srušeno osim klaustra, i potom 1806. kad su došli Francuzi, provalili su Crnogorci i Rusi i sve opljačkali. Crkva i samostan su potpuno opustošeni do te mjere da su Francuzi kasnije crkvu pretvorili u skladište soli. 1827. na crkvu je postavljen novi krov, koji upravo sada mijenjamo. Dakle, izdržao je punih 175 godina.

Jedini znak rata danas je u Cavtatu na našem zvoniku. Topovskom granatom je pogođen friz zvonika. Samostan je sačuvala sestra s Korčule, danas je u Pločama, jedna iznimno hrabra časna sestra Zaga. (Gonzaga)

Ne. Ja sam 1991.bio u Južnoj Africi, među tamo iseljenim Hrvatima, ali sam bio ovdje za vrijeme "Oluje". Tu noć sam probdio, jer su cijelu noć pucali s obližnjih crnogorskih i srpskih uporišta. Uoči blagdana Gospe od snijega imao sam večernju misu, i taman sam počeo "U Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga", kad je preko crkve preletjela granata ispaljena iz Trebinja, i pala je u more ispred samostana. Žene su počele vriskati, ja sam skočio i svi smo se strčali ovdje, gdje sad razgovaramo. Cijelu je noć to trajalo, i ujutro sam na radiju čuo Tuđmanom poziv Srbima da ostanu na svojim ognjištima i u svojim kućama. U hotelu "Albatros" sam posjetio i obilazio prognanike iz Konavala i tamo su mi rekli da je Radio Ljubljana javila da je oslobođen Knin.

Točno na blagdan Gospe od snijega, ili Snježne Gospe, kao i Tekije od Turaka davne 1716. godine, godinu dana nakon oslobođenja Sinja, na Veliku Gospu 1715. Možete li to komentirati?

Gospa je stalno prisutna ne samo u hrvatskom narodu, nego u čitavom svijetu. To je posljedica milosti. Nikome se ljudi ne mole toliko koliko se mole Isusovoj Majci. I to se uglavnom mole bez neke nakane, već hvale Gospu. Baš to je vrhunska molitva. Gospa se slavi i Gospa se hvali kao Isusova Majka. Svako naše Gospino svetište na svoj je način povijest našega naroda, našega "biti ili ne biti".

Vidite li kontinuitet tog "hrvatskog biti ili ne biti" i u našem najnovijem ratu i u bolnom iskustvu? I Gospinu pomoć.

- Draga gospođo, ja sam tijekom svoga robovanja na Golom otoku, kad nisam znao hoću li izaći živ ili mrtav, osjetio Marijino posredništvo.

Od 1956. do 1960. Punih pet godina. Zato što nisam htio svjedočiti protiv svojih profesora i protiv kardinala Stepinca.

Ne, nikako mi nije bilo olakšavajuće. Kako će Vam biti lakše, kad znate da ste nevini, a u zatvoru.

Što će Vam grižnja savjesti, kad ste nevini!

A, kako bih se osjećao? Jadno!

Jesam. Ja sam svima oprostio, i čak sam i molio za njih, ali znate što? Zatvor čovjeka izmijeni. Ostavi traga na njemu. Ja sam uhapšen kad sam trebao izaći iz JNA, nakon dvije godine služenja vojske, znači bio sam punih sedam godina u njihovim rukama. A u vojsku sam išao odmah poslije mature. Znate li Vi što to znači nastaviti studirati nakon sedam godina? Kad više nisam znao ni kako se zovem!

Svaki dan bih izmolio nešto. Pitanje svoga zvanja sam ostavio za kasnije, kad izađem iz zatvora. Izmolio bih navečer neku kratku molitvu, Slava Ocu...

Tražili su da svjedočim kako su profesori u pazinskoj gimnaziji govorili protiv države i naroda, kako bi zatvorili pazinsko sjemenište. Tri puta su me pitali, tri puta sam ih odbio. Kasnije su me osudili i zbog Stepinca. Čitav proces bio je namješten. Nakon što sam "odrapio" svih pet godina - prijavio sam se fratrima. U početku me baš nisu htjeli, ta imao sam već 28 godina. Uz to, tko će primiti robijaša?

Posjetio me je samo jednom moj pokojni otac. Nisam dao da me bilo tko posjećuje.

U zatvoru se čovjek prepusti tom ritmu rada i nema posebnih napasti, osim napasti mržnje. Jedini grijeh koji je tamo moguć je mržnja. Ali, ja nisam mrzio. Doživljavao sam to kao Božji zahvat u mom životu, da mi učvrsti zvanje. Moram priznati, meni je robija puno pomogla. Tu sam upoznao ljude do dna. Trebalo mi je puno vremena da nakon izlaska s Golog otoka dođem k sebi. Tek nakon sedam godina, mogu reći da sam došao k sebi. I to u Argentini. Kad nisam vidio ni petokraku, ni jugoslavenskog milicajca, ni ništa.

Bili ste u Argentini? Sad imam jako puno pitanja u vezi Južne Amerike. Tzv. "sapunice", koje se već nekoliko godina "vrte" na HRT daju nam posve drugačiju sliku od one koju smo mi o tom dijelu svijeta imali, a mnogi (pogotovo žene i djeca) ih gledaju. Nama, vjernicima bilo je otkriće da je predsjednik Biskupske konferencije Argentine podrijetlom Hrvat, a da je šest biskupa također hrvatskog podrijetla, uz biskupa Ćupića, koji je prije dvije godine zaređen u SAD-u. Kako Vi to vidite, kako komentirate ove činjenice?

Otišao sam iz Argentine prije sedamnaest godina. Znam za Klarića, mislim da je on predsjednik Biskupske konferencije Argentine, znam za Ognjenovića, čiji je otac Crnogorac, a majka Hrvatica. On je biskup u Lujanu, najvećem Gospinu svetištu u Južnoj Americi. Njega je imenovao biskupom sadašnji Papa prije svog posjeta Argentini.

Argentinski čovjek je najbliži Hrvatima po mentalitetu. On je kombinacija Španjolaca, Talijana i Indijanaca. Argentina je neobično bogata. Čovjek se lako usali. To blagostanje čovjeka zarobi i nema više interesa za duhovne vrijednosti. To je tamo tako vidljivo. Kad uđete u bilo koji restoran u Buenos Airesu, ne možete se načuditi količini hrane koja Vam se nudi.

Vjera da će se Hrvatska jednom osloboditi. Molilo se i puno se radilo na intelektualnom polju: knjige, novine, okupljanje hrvatskih sveučilištaraca. Ondje je bila Nikolićeva "Revija", ja sam uređivao "Ognjište", bilo je nekoliko mjesečnika, jako je razvijen društveni život. Ja sam vodio studentsko društvo koje je osnovao o. Bonifacije Perović. Preko tri stotine Hrvata završilo je studij na španjolskom. Dvoje njih su kasnije bili veleposlanici Republike Hrvatske u Južnoj Americi: Neda Šarić u Argentini i gospodin Blažević u Čileu. Neda Šarić je završila dva fakulteta - jedan u Argentini, jedan u SAD-u.

U Južnoj Africi. I osjećao sam se strašno. Mi smo tamo jako mnogo molili za Hrvatsku, Svaki dan.

Usuđujem se reći da je molitva tijekom 1991/92. bila "zaštitni znak" Hrvatske. Mislite li da nam je i u ovoj krizi molitva jedini put?

Molitva je uvijek jedini put. I treba znati i shvatiti da poslije ljeta dolazi zima, poslije dana noć, da je svaka kriza prolazna... To postoji i u prirodi. Ja sam veliki optimist... Tu sam, u svojoj Domovini, i posve sam sretan.

Ispričat ću Vam nešto. Ove godine, na Dan državnosti, sjedim tu na obali... Sve je mirno, bonaca, pravi raj na zemlji. Nailazi jedan moj prijatelj i pita me što radim. I ja mu kažem: "Slavim ono što sam sanjao." A on mi odgovori: "A ni sanjao nisi - da ćeš slaviti." Eto, to je moja prva i posljednja misao: "Slavim ono što sam sanjao!"

>[SADRŽAJ]<