* * *

Lara, kako je željela da je zovu, po prelijepoj Lari iz filma "Doktor Živago", kojeg je nekoliko puta sa suzama u očima gledala, kao studentica je voljela, bila voljena, ranjavala i bila ranjavana, upoznala je sve uzlete i padove, pa i samo dno ljubavi koje je Pasternikova Lara metafora - ljubavi "s krive strane", zaljubljenosti u oženjenog muškarca.

Sve je počelo upravo s filmom o romantičnoj ljubavi koja je morala završiti tragično, ali za tu spoznaju trebalo je proživjeti vlastitu smrt i isplakati vlastite suze. Položila je ispit na fakultetu i da se malo opusti od brda knjiga i cijele baze podataka, pošla je u kino, sama, pogledati taj "Oscarima" ovjenčani film. Negdje nakon polovice filma muškarac koji je sjedio do nje ponudio joj je bombon. Bili su to Bronhi, "lakše se diše", bomboni, sjeća se... I zaista, do kraja filma doista je lakše disala, a nakon filma prihvatila je poziv šarmantnog gospodina s prosijedim zaliscima, finih manira i naočita lika, na kavu u obližnjem kafiću... I, tako je sve počelo. Kad je doznala da je oženjen - već je bilo kasno. Bila je zaljubljena do ušiju. Njegova duhovitost, šarm, samouvjerenost, sigurnost, znanje, konačno, Mercedes koji je vozio, sve je to bila mreža u koju se sve više zaplitala i u kojoj se sve očajnije koprcala, bez izgleda da se ikako izvuče. Pogotovo kad je, nakon diplome, dobila posao u njegovoj tvrtki i postala njegova glasnogovornica, kolegice su je gledale kao svoju konkurenciju, i na neki način joj zavidjele, a to što je "intimna prijateljica", kako se tepa puno istinskijem izrazu - preljubnica - posve su razumjele i čak odobravale. "Srce ima svoje razloge", govorila je Lara, nastojeći se opravdati, premda je duboko u duši osjećala i znala, da je to čista laž i da je definitivno pobrkala kriterije srca i savjesti. Što je savjest više jecala, vikala, opominjala je, ponekad upravo urlala, ona ju je sve više pokušavala ušutkati skupom odjećom, obućom, šminkom, frizurom, kozmetičkim tretmanom, nervozom koja je izbijala u naglim i nekontroliranim ispadima bijesa, ili u neočekivanim i bez ikakva povoda, jecajima, te sve bržem pušenju skupih cigareta, koje je na kraju, palila jednu na drugu. Promijenila je "image", kupila novi, prostrani stan, počela je govoriti kolokvijalnim rječnikom kolegica s kojima se tu i tamo družila, kupila je i auto, ali ništa nije pomagalo... Prazna duša, prazno tijelo, prazno srce, prezir same sebe u trenucima iskrenosti razarali su njezin život u istoj mjeri u kojoj joj se povećavao životni standard. Za Božić, za Uskrs, na Pepelnicu, sjetila bi se svoga djetinjstva, misa zornica na koje je rado išla, Križnih putova koje je predmolila i postova "o kruhu i vodi" koje je sa svojom majkom obavljala dok je išla u osnovnu školu, ispovjedi nakon dobrog ispita savjesti i radosti koju više ne može ni zamisliti.

* * *

Te zime ni u Zagrebu nije bilo hladno, a snijega je bilo vrlo malo tek pri vrhu Medvednice. Dora, Larina sestrična, došla je u Metropolu zbog intervjua s poznatim redateljem koji je upravo snimao film po scenariju poznatog hrvatskog književnika. Odsjela je kod svoje rođakinje, što joj se činilo najboljim rješenjem, jer je tako imala priliku s njom popričati, zapravo - napričati se, ta već nekoliko godina nisu se vidjele, s jedne strane, i s druge strane - muka ju je uhvatila od same pomisli da bi morala ići u hotel, i to ne toliko zbog cijene koliko zbog osjećaja izgubljenosti i neprilagođenosti, po kojima je takva mjesta pamtila. Lara ju je dočekala raširenih ruku, široka osmijeha i toplim riječima, te je uvela u svoj prekrasni stan. S balkona se vidio cijeli Mirogoj i sjeverni dio Zagreba. "Krediti su povoljni, dobro zarađujem, a evo, pružila mi se prilika da pokažem kako znam izabrati i lijepu lokaciju i sam stan, i kako ga znam i ukusno urediti", govorila je, iskreno radosna što može svoju sestričnu počastiti i ugostiti, jer je i inače bila otvorena srca i vrlo srdačna, i rado su se oko nje mnogi iz firme okupljali. Zaista, znala je biti vrlo, vrlo galantna. Dora je u trenu "snimila" sve, slušala je svoju rođakinju sa zanimanjem, ali je duboko u duši zadrhtala do boli, jer se sasvim iznenada sjetila rečenice: "Đavao je veliki estetičar". U cijelom tom lijepom i prostranom stanu nedostajalo je "ono nešto". Onaj "feeling" da tu nema Boga nije ju prevario. Pogotovo joj je to bilo jasno kad su se raskomotile, sjele na trosjed i počele pričati o svojim životima. Sva Larina srdačnost, sva teatralnost, sva ljubaznost, po njezinu sudu, skrivale su neku nedefiniranu bol, negdje nekakav grijeh, za koji nije znala, ali ga je slutila. Lara je pušila cigaretu za cigaretom, TV-program komentirala je cijelim spektrom uobičajenih fraza, a svaku rečenicu započinjala je s "čuj, stara..." Duboko u noć, dok su čekale rezultate glasovanja za pjesmu Eurovizije, Lara je, onako usput, rekla da ima "prijatelja", oženjenog čovjeka, s kojim se "viđa", što je bio samo eufemizam za nešto mnogo ozbiljnije i tragičnije. Dora se sva stisnula u sebe, posve bespomoćna da bilo što kaže. Sad joj je bilo posve jasno ono što je jedan poznati svećenik često ponavljao: "Grijeh mnogo nudi, malo daje, a sve oduzima!" "Ogledni primjerak" sad je gledala u liku ove lijepe, mlade žene, kojoj ni sva šminka, ni njegovanost, ni luksuz, ni glamuroznost nisu mogli sakriti tragediju i smrt duše, koja je vapila za životom i za oslobođenjem.

Sutradan ujutro, Lara je Dori posudila svoju odjeću za susret s "tako važnom facom" s jedinom željom da je svojim provincijskim "imageom" ne osramoti.

* * *

Dok je išla prema kuci. poznatog redatelja, dok se vraćala u Larin stan, i cijelim putem natrag u svoj grad, Dora je mislila na tragediju "krivih ljubavi i krivih koraka", kojih je njezina sestrična postala metaforom... Počela je uspoređivati njihove živote. Njezin život izvana je bio jednoličan do dosade. U istom gradu je završila sva svoja školovanja, odmah nakon fakulteta zaposlila se na lokalnom radiju (kao vjernica u nekom važnom mediju nije imala nikakve šanse!), a kad je otvoren i TV-studio, nakon demokratskih promjena, postala je urednicom na lokalnoj televiziji. Zapravo, bio je to medijski centar - novine, radio i TV, tako da je radila svagdje po malo. Zaista - po malo! Niti joj je netko nešto veće nudio, niti se ona za nešto više borila. No, ispod površine te, male, provincijalne stvarnosti, bujao je i živio život punine, ljepote i radosti koju nikada ne bi mijenjala ni za kakvu karijeru, ni za kakav život izvanjske raskoši, sjaja i uspješnosti. Kao mlada djevojka, još na fakultetu, položila je zavjet djevičanstva, živjela ga puninom duše, išla svaki dan na misu, molila krunicu, a kasnije i Časoslov. Zaručništvo Isusa Krista, kojemu je svako jutro, unaprijed prikazivala svoj dan, sve ljude s kojima će se sresti (uglavnom, sve već viđene "face"), činilo je od malih stvari - velike radosti. Kad bi nekamo putovala, molila bi za suputnike, kad bi s nekim razgovarala - molila je za sugovornike.

Jednom, dok je molila krunicu uz more, tako je snažno doživjela odlazak Isusove Majke u posjet Elizabeti da je gotovo čula ljude koji oko nje pričaju, komentiraju događaje iz svojih života, a ona ih sluša, blažena, sa Sinom čije je prisutnosti samo ona svjesna. I shvatila je: "Ljudi oko mene, trebaju se osjećati kao Isus u Mariji: prihvaćeni, voljeni, sigurni i opušteni, radosni i sretni… Shvatila je da je to isto rekla i Majka Terezija: "Nikada nemojte dopustiti da ljudi dođu k vama, a da ne odu od vas bolji i sretniji." Marija, Isusova Majka bila je njezin ideal, njezin identitet, njezina sadašnjost, budućnost i neiscrpivi, uvijek svježi izvor radosti i nadahnuća. Ali - kako o tome pričati, kako uriječiti titraje duše koji se tek u dubinama, osjećaju, koji se šire tijelom kao radost, kao dobrota, kao tišina i mir, ljubav i snaga kojom bi, tako joj se čini, mogla promijeniti budućnost svijeta. Uostalom..., nije li upravo Isusova Majka to napravila? Svojim "neka mi bude" - promijenila je tijek povijesti svijeta"...

* * *

Misije u korizmi bile su veoma posjećene. O njima se govorilo u gradu, misionar je čak bio i na "Zagrebačkoj panorami". Ni sama ne zna zašto, ali - Lara je odlučila sudjelovati... Možda konačno nađe mir svojoj umornoj i iscrpljenoj duši... Prve večeri je samo slušala, sljedeće je slušala i plakala, treće je - kleknula pred svećenika u sakristiji... Jecajući je obavila veliku, ispovijed, od prve pričesti, od djetinjstva, od kako se sjećala... Šminka se razlila po licu, suzama je natapala ruku koja ju je odriješila, na kraju se i stari svećenik, koji je vidio puno potresnih prizora, nad ovom raskajanom dušom, nad ženom koja je klečeći i jecajući ispirala svoju bol, a Bog svojom milošću liječio i obasjavao dušu, i on se rasplakao... Sa strane - bio je to prizor kakvi su vjerojatno bili česti u ispovjedaonici sv. Leopolda Mandića. Zato je postao svet... To je sad jasno i Lari, koja je ustala - posve promijenjena... Obećanje "da neće više griješiti" ispunila je doslovce. Prodala je stan, dala otkaz u ustanovi u kojoj je radila, zauvijek raskrstila sa svojim "prijateljem" i zauvijek se posvetila - tek sad je to shvatila - jedinoj ljubavi koja voli do kraja - Isusu Kristu.

Dora je, s druge strane, posve sigurna da je Marija, Isusova Majka jedina vjerovala u njegovo uskrsnuće i zato nije ni išla na grob. Ona je u klanjanju i u zahvaljivanju čekala jutro i dočekala svoga Uskrsnulog Sina. Ona je vjerovala Bogu i Njegovim obećanjima da će Njezin Sin kraljevati kroz svu vječnost i da će Bog sve što su njih dvoje propatili okrenuti na dobro. Budna je čekala svoga uskrsnuloga Sina u svome domu, intimno, tiho, u predanju jednakom onom u dan anđelova navještenja… Dora je taj susret doživjela vrlo intenzivno u bdjenju Velike subote. Ljepota, dobrota, zahvalnost, prihvaćenost, bliskost, mir, ljubav i ganutost Novog Adama i Nove Eve, muškarca i žene, Sina i Majke, koji ni u jednom jedinom trenutku nisu iznevjerili Boga takva je da su riječi koje bi je opisale - nedostatne. Ovaj osjećaj radosti i mira nije samo ljudsko iskustvo, zato ljudske riječi nisu dostatne, ali su svakako - suvišne. Tu scenu i taj doživljaj se dušom i duhom kuša i ta se ljubav samo srcem sluti… Takvo je, vjerujem, nebo… A nju ništa manje od neba ni ne zanima.

* * *

Sjedaju u auto. Dora odlaže kameru na zadnje sjedalo, Lara se još oprašta od ljudi koji bi joj željeli stisnuti ruka i zahvaliti joj... Uključuju kazetu i tiho, svaka misleći na svoju "Mariju" pjevaju: "Kao Marija da te ljubim..." Oči su objema orošene.

Iskustvom iste, Isusove ljubavi.

ANA PENIĆ