KAMEN PO KAMEN

AUTOSTOPERSKA (NE)ISKUSTVA

S DOBRIM LJUDIMA

Ako me budu pitali, svojoj djeci ću preporučiti da to ne čine. Isto tako i vama savjetujem da svojoj djeci to ne preporučujete ili, ako ste, ne daj Bože, u takvim odnosima, da im to zabranite. No, istini za volju, napominjem da nisam imao ništa protiv kad je to činio sin mojih roditelja. Preobrazba iz mene koji sam to činio u mene koji to ne preporučujem, dogodila se bez moje svjesne prisutnosti. Moguće zato što sam stariji, moguće zato što sam iskusniji, a moguće i zato što su se vremena promijenila.

* * *

Razmišljajući o svom slučaju upadam u napast pomisliti da se baš i nisam potpuno promijenio i da se toga doista ni ne mogu u potpunosti ostaviti, da se čovjek jednostavno rodi s tim i da sam se, na neki način, navikao na to. A zapravo je sve započelo kao dječja igra. Počelo je ponedjeljkom i petkom, kad bi školski autobus kasnije dolazio po nas učenike-putnike. Onda se nastavilo kao znak mladenačkog bunta i želje za izazovima. Ponekad je poprimalo karakteristike ulaženja u bit i naziranja istine, a ponekad je bila mučna slutnja suicidalnih sklonosti.

Dakako, govorim o auto-stopu. Ili, kako volim reći, putovanju s dobrim ljudima. Premda ljudi s kojima sam putovao nisu uvijek bili dobri i premda putovanja nisu uvijek bila ugodna. Mučno je kad čovjek uđe u auto pijanom vozaču ili psihičkom bolesniku. Opasno je kad se skrene sa pravoga puta ili se ne zaustavi ondje gdje ste htjeli stati. Neugodno je kad te voze ljudi neprirodnih seksualnih sklonosti ili željni novih iskustava. No najgore je doživjeti prometnu nesreću. Ja sam, putujući s dobrim ljudima, ali lošim vozačima, doživio čak pet prometnih nesreća. Tri sudara i dva izlijetanja s ceste. Ako susretnete čovjeka koji ima ožiljak na desnoj strani čela, uspomenu na jedan od frontalnih sudara, nemojte odmah pomisliti da ste susreli mene. Diskretno promotrite lijevo uho. Ako vidite uspomenu na jedno od izlijetanja s ceste i kratko, ali intenzivno kotrljanje niz brijeg, onda znajte da ste mene susreli. Ako primijetite da netko postaje nervozan kad su kolnici mokri, ne znači da ste vidjeli mene. Ali ako uz to primijetite grč na licu kad se čuje škripa kočnica ili krš lima, onda ne morate sumnjati.

* * *

Bilo je lijepo osjećati se slobodnim, vidjeti prekrasne krajeve i susretati zanimljive ljude. Upravo radi susretanja ljudi najradije sam i putovao tako. Najvećim dijelom su to bili ljudi koje sam susreo samo tada. Ljudi s kojima sam proveo neko vrijeme u razgovoru. Kod javnoga prijevoza me je uvijek izluđivalo to što sam tako blizu ljudima, a ne uspostavljam kontakt s njima. U gradskom prijevozu je to još očitije. Tu su ljudi fizički toliko blizu jedni drugima, nekada i jedni na drugima, a tako su udaljeni jedni od drugih. Kad putujete auto-stopom ne postoji mogućnost da ne razgovarate sa svojim suputnicima.

Često sam poslužio kao onaj kome su se mogli izjadati. Često kao onaj koji će ih razumjeti. Često kao netko pred kim će se pokazati drugačiji nego jesu. Ljudi su me obogaćivali svojim pričama, svojim govorom i izricanjem istina kojih sam odmah ili kasnije postao svjestan.

Jednom sam tako putovao s čovjekom koji je rođen u našem kršu, a živi u nekoliko gradova Europe. Profesor je na nekoliko poznatih sveučilišta. Filozof je i predaje filozofiju. Živi kao samac otrgnut iz kamena u kojemu je rođen, neprilagođen u svijetu u kojemu je. Kad smo ulazili u to selo rekao mi je da uvijek kad pomisli da nema smisla, da nema stalnosti, ni točke na kojoj se može usidriti postojanje, da dođe u ovo selo i svrati na benzinsku pumpu. Uvijek kad dođe crpka je otvorena i uvijek radi isti čovjek. Isti onaj koji je radio kad je kretao na studij. Isti onaj koji je radio kad je stjecao akademske graduse i kad je napredovao u zvanju. Dok je lutao tijelom, duhom i dušom taj čovjek je bio na benzinskoj crpki i omogućavao ljudima da nastave svoj put.

Dok je profesor uzimao gorivo ostavljajući i opet obilnu napojnicu, ja sam razmišljao o životu. Pitao sam se gdje je moja sigurna luka, gdje sam uvijek dobrodošao i na što se uvijek u životu mogu vratiti. I zahvaljivao sam Euharistijskom Isusu što je pokazao toliko dobrote svom krhkom bratu.

* * *

NIKOLA KUZMIČIĆ 

>[SADRŽAJ]<