BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU 

NIJE OVDJE - USKRSNUO JE

KRISTOVA PASHA

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Evanđelist Luka za svoje grčke sugovornike upotrebljava riječ: Raspeti "živi". Dva čovjeka u blistavoj odjeći, glasnici božanskog svijeta, zbunjenim i zastrašenim ženama kažu: "Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" I razočarani učenici na putu u Emaus reći će nepoznatom suputniku, kojeg nisu prepoznali, poruku žena s groba: "On je živ!" (Lk 24, 23). Namjesnik Fest dobro je shvatio kršćansku vjeru jer kralju Agripi i Bereniki predstavlja apostola Pavla koga optužuju zbog nekog Isusa "koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ" (Dj 25, 19).

Stariji izvještaji govore da je Isus "uskrsnuo", "ustao", "probudio se iz sna". To izriču grčkom riječju anistemi što znači ustati na noge, podići se. Međutim već u grčkom jeziku može značiti povratak iz smrti u život. U Novom zavjetu rijetko susrećemo taj glagol ali česta je imenic anastasis - uskrsnuće (42 puta). Postaje tehnička riječ za Isusovo uskrsnuće, a radi jasnoće se dodaje "od mrtvih". I drugi izričaj dolazi često: egeiro - probuditi se od sna. Već u židovskoj suvremenoj književnosti smrt se shvaća kao san prije konačnog buđenja - uskrsnuća. U Novom zavjetu susrećemo taj izričaj 114 puta.

"Što tražite živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5)

U najstarijem spisu Novoga zavjeta imamo izrečeno pashalno otajstvo: "Isus umrije i uskrsnu" (1 Sol 4, 14). Ističe se smrt, budući bi bilo besmisleno naviještati uskrsnuće ako mu nije predhodila smrt. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao donosi najstariji obrazac vjere, iz prvih godina kršćanstva, u kojemu se ističe smrt i ukop, kao potvrda smrti: "Krist umrije za grijehe naše po Pismima, bi pokopan i uskrsnu treći dan." (15, 3-4) Smrt je bila zadovoljština za grijehe, kako su to proroci bili navijestili (Iz 53). To je jasno izraženo u poslanici Rimljanima: "Bog uskrisi Isusa od mrtvih." (10, 9)

* * *

I "uzdignuće" u vis, u božanski svijet, služi evanđelistima da izraze otajstvo Isusova uskrsnuća. Kod Ivana često čitamo: Sin čovječji bit će "podignut" (Iv 3, 14); "kad uzdignete Sina čovječjega" (8, 28); "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi." (12, 32). Slično se izražavaju i ostala tri evanđelista (Mk 16, 19). U Djelima apostolskim imamo izričaj "podiže se" (Dj 1, 2). To susrećemo i u starokršćanskim slavospjevima koje nam je Pavao sačuvao kao u poslanici Filipljanima (2, 6-11): "Bog njega preuzvisi", i u Prvoj Timoteju: "uznesen u slavu" (3, 16). Time se želi istaknuti da je Isus u uskrsnuću uzdignut sa zemlje, ili iz groba u nebo, iz svijeta prostora i vremena u transcedentni i vječni svijet, u svijet intimnog života s Bogom gdje Krist, sa svojim čovještvom, postaje dionikom suverene i životvorne moći Boga i dobiva naslov Kyrios-Gospodin svega stvorenja. Odatle će doći u svojem slavnom dolasku na svršetku vremena, i mrtve će uskrisiti i dovršit će djelo spasenja svega stvorenog.

* * *

Svi ovi izričaji se dopunjavaju. Teško je dati prednost jednom nad drugim. Susrećemo ih u prvoj jeruzalemskoj katehezi. Isusova smrt i uskrsnuće je temelj kršćanskog nauka, jedini predmet prvog proglasa kršćanstva, jedini smisao apostolskog poslanja, kao i Novog zavjeta. Ovi obrasci vjere imaju vrijednost samo ako je Isus zaista umro na križu i ako je položen u grob. Ne dostaje samo vjera u uskrslog Krista. Bez povijesnog Isusa nema ni Uskrslog Krista. Povijesni Isus, njegov život i djela, riječi i nauk, dobivaju puni smisao tek u svjetlu njegova uskrsnuća. Povijesni Isus već sadrži vjeru u Krista, koju će izričito potvrditi njegovo uskrsnuće: on je zaista Gospodin, pravi Bog, Riječ Božja i Sin Božji koji je postao čovjekom.

KRŠĆANINOV ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE! (11)

MENI NA SPOMEN

Proroci su navijestili novost saveza kao vrijeme savršene zaručničke ljubavi. Pavao navodi proroštvo Hošea koje vidi ostvareno u Crkvi: Ne-narod postaje narod moj, Neljubljena Ljubljena (Rim 9, 25). U poslanici Efežanima produbljuje se ta zaručnička ljubav Gospodnja prema "Ljubljenoj", prema Crkvi. "Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice (Židova i pogana) sazda jednog novog čovjeka te obojicu u jednom Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši neprijateljstvo u sebi." (Ef 2, 15 s) Krist je "ljubio Crkvu te sebe predade za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ, te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i neporočna." (5, 15-32)

Novi savez označava novo srce i nov duh o kome govore proroci Hošea (2, 16), Ezekiel (37, 1-14; 36, 22-26), Jeremija (4, 4). Pavao to primjenjuje na kršćanina: "pravi je Židov u nutrini, i pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu." (Rim 2, 29) "A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov." (8, 9) "Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji." (8, 14)

* * *

Sva ta novost Novoga saveza svečano je proglašena na Posljednjoj večeri. Na njoj se najavljuje i ostvaruje sklapanje Novoga saveza, ali i smisao i važnost koje to sklapanje mora imati u životu vjernika.

Isus je pripravljao učenike na pashalni događaj. Ta priprava dolazi do vrhunca na pashalnoj večeri, u ustanovljenju Euharistije. Uze čašu i reče: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva." (Lk 22, 20; 1 Kor 11, 25)

Pisac poslanice Hebrejima tumači: "Krist se pak pojavi kao Veliki Svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru - nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja - i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj, uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje." (9, 11 s) Krv bikova i jaraca ne može odnijeti grijeha (10, 4). Veliki svećenik ulazio je svake godine na Dan pomirenja u Svetinju nad svetinjama da obavi pomirenje. Kristova krv jednom zauvijek donosi istinsko pomirenje i oproštenje grijeha, što su najavili stari proroci. Stvara se Novi savez.

Nova žrtva, novi i jedini Veliki svećenik, jedini Posrednik, "milosrdan i ovjerovljen", samo on može "okajati grijehe naroda", grijeh svijeta (2, 17). Pisac u poslanici tumači novost i svojstvenost Velikog Svećenika Isusa Krista kroz njegovu žrtvu križa. Mogao je ostvariti tu novost, Novi savez zbog svojeg zajedništva s čovjekom i njegovom potrebom za spasenjem te posvemašnjom poslušnosti u ljubavi i zajedništvu sa svojim Ocem.

* * *

Isus prije početka Posljednje večere pere noge svojim učenicima, daje im primjer kako i oni moraju služiti jedni drugima - iskazivati ljubav koju im je Gospodin dao u baštinu. "Blago vama, budete li tako i činili!" (Iv 13, 1-17) Za Posljednje večere Isus kaže učenicima: "Kraljevi gospodare svojim narodima, i vlastodršci sebe nazivaju dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmanji; i predstojnik kao poslužitelj." (Lk 22, 25 s) Zato Isus ponavlja za večerom: "Ostanite u mojoj ljubavi!" (Iv 15, 4.9) To ponavlja i Pavao: "Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Isusu Kristu... koji ponizi sebe, poslušan do smrti." (Fil 2, 5-8)

Kako to ostvariti da naš život bude izraz i odsjaj Kristove žrtvene ljubavi? Isus nam obećava svoga Duha, Duha ljubavi, bogata plodovima, koji jedino kršćanski život može pretvoriti i posvetiti da bude kao i Isusov: žrtva čista, sveta, Bogu mila. Treba se samo otvoriti Duhu Svetom.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<