Često moramo slušati primjedbe da smo u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga prilično zanemarili vlastitoga zaštitnika. Njegova prisutnost u "Veritasu" smanjivala se iz godine u godinu i već dugi niz godina list ima izgled i sadržaj koji je možda u skladu sa željama čitatelja, ali nije u skladu sa željama štovatelja sv. Antuna. U posljednje vrijeme postupno pokušavamo ispraviti tu nepravdu prema Svecu i prema štovateljima, nastojeći kroz različita liturgijska vremena ukazivati na sadržaje njegovih postupaka i govora koji su aktualni još i danas.

* * *

Gotovo sav život sv. Antun bio je kao trajna korizma. U svojoj mladosti napušta udobnosti plemićkog dvora i odlazi u samostan. Ni to mu nije dovoljno, nego želi postati još siromašnijim i želi postati mučenikom, navjestiteljem evanđelja skupa s malom braćom Franje Asiškoga. Strpljivo podnosi bolest i razočaranje neuspjehom, spremno prihvaćajući Božju volju, očito potpuno drugačiju od vlastitih očekivanja. Proučava Sveto Pismo, moli i razmatra, tražeći od Boga upute i smjernice u životu.

Postaje gorljivim propovjednikom, navjestiteljem i učiteljem evanđelja. Pokora, kao krepost i kao sakramenat, glavna je tema u spisima Evanđeoskoga naučitelja. Rijetke su stranice njegovih propovijedi na kojima nećemo naići bar na odjek te teme. Antunu je cilj dovesti slušatelja ili pokornika do iskrenog i trajnog obraćenja. Ta moralna pokornička nota doista se može smatrati temeljnom i matičnom misli Antunova nauka.

U više navrata Evanđeoski naučitelj govori o sakramentu pokore, o ispovijedi. Na 1. korizmenu nedjelju Svetac se pita: "Kakvo mora biti pokajanje?" i odgovara: "Poslušajte psalmista: Žrtva Bogu duh je raskajan, srce skrušeno i ponizno, Bože, nećeš prezreti!" Iz tog retka psalma sv. Antun tumači da je za pokoru važna skrušenost duše, ožalošćene zbog učinjenih grijeha; da je važno sveobuhvatno kajanje za sve grijehe i pokajnikova poniznost da bi postigao pomirenje s Bogom i braćom. Svetac tumači da bi teški grešnik zbog jednoga teškog grijeha trebao više žaliti nego neki vladar zbog izgubljene vlasti nad cijelim svijetom i nad svime što je na njemu. Doista, teškim grijehom grešnik gubi Sina Božjega, koji je dragocjeniji od cijeloga svijeta, i ovoga i budućega. Savršenim pokajanjem pokajnik od Boga zadobiva oproštenje svih grijeha, ali da bi ono bilo istinsko i djelotvorno kajanje mora uključivati i odluku ispovjediti se sakramentalno. Samo pokajanje može biti toliko jako, kao kod grešnice u Lukinu Evanđelju ili kao kod jednoga od razbojnika koji uz Isusa visi na križu, tako da skrušeni grešnik koji nema priliku ispovjediti se, može izravno ući u nebo.

Svetac je svjestan da dobra ispovijed traži od pokornika i određeni napor: dobru pripravu, samooptuživanje pred svećenikom i stid zbog grijeha... Ali ispovijed olakšavaju i pozitivne vrijednosti: nada u osloboditeljsko opraštanje, oslobađanje od zla, hrabrost i odlučnost za život u dobru, te zalaganje oko izvršenja naložene pokore.

Valja se ispovijedati dobro i često. Sv. Antun govori: "Ako svaki dan piješ otrov grijeha, trebaš svaki dan prihvaćati i protuotrov ispovijedi."

* * *

Sa Svecem možemo i mi u ovoj korizmi moliti "Isusa Krista, Sina Božjega, da nam udijeli milost da potaknuti pokajničkim duhom uđemo u pustinju ispovijedi, te primimo oproštenje za sve svoje grijehe, pa da obnovljeni i očišćeni zavrijedimo uživati radost uskrsnuća, smješteni u slavu vječnoga blaženstva. To neka nam udijeli on, kojemu slava i čast u vijeke vjekova. Amen."