VERITAS - br. 3/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
Jesu li kompjuteri bolji od ljudi?
ELEKTRONIČKI MOZAK
S koliko, nekada možda bliskih
prijatelja, već duže vrijeme komunicirate samo putem e-maila? Ili možda samo
SMS porukama? Ili putem nekog chat-programa na Internetu? Pitate se: zašto
gubiti vrijeme na susrete i razgovore kada se sve može jednostavnije ili još
bolje izraziti na ekranu?
Nedavno sam naišla na porazne podatke: istraživanja su pokazala kako pretjerano korištenje suvremene tehnologije (čitaj: kompjutera, raznih pager-a, svih vrsta "umjetno inteligentnih" tehnoloških rokovnika i podsjetnika), koja je tu da bi nam sve na svijetu olakšala, zapravo uvelike otežava naše osnovno ljudsko funkcioniranje. Više od deset posto ispitanika u jednoj grupi, koji ta pomagala koriste, ima ozbiljnih problema s pamćenjem. Mozak "kompjuteraša", kažu stručnjaci, pomalo gubi svoju funkciju, ili grubo rečeno - zakržljava, te oni bez svojih pomagala (a i s njima) postaju izgubljeni u vremenu i prostoru.
A sve je tako dobro krenulo… s tendencijom sve većeg usavršavanja. Samo kad već počinjemo dostizati cilj - maksimalno si olakšati život - cijela stvar počinje gubiti svoj prvobitni smisao. Je li problem samo u tome što nam počinje otkazivati memorija, ili polako gubimo i neke druge ljudske osobine?
* * *
S koliko, nekada možda bliskih prijatelja, već duže vrijeme komunicirate samo putem e-maila? Ili možda samo SMS porukama? Ili putem nekog chat-programa na Internetu? Pitate se: zašto gubiti vrijeme na susrete i razgovore kada se sve može jednostavnije ili još bolje izraziti na ekranu? Ponekad je to zaista lakše. Jeste li ikada primijetili da se u običnom e-mailu ili SMS poruci možete puno otvorenije i lakše izraziti, nego uživo, tražeći riječi i gledajući pritom osobu s kojom razgovarate? Sve više čitamo i slušamo o sklapanju poznanstava, prijateljstva i čak ljubavnih veza s poznanicima "iz virtualnog svijeta". S njima možete pričati o svemu i svačemu, otkrivati im pojedinosti koje ne biste tako lako povjerili nekoj "stvarnoj osobi". Premda je i ta "virtualna osoba" stvarna, samo se nama, gledajući s ove strane ekrana, tako ne čini. I tako polako u toj slobodi virtualnog svijeta, gubimo ljepote onog stvarnog svijeta oko nas.
* * *
Zašto nam je tako teško ostvariti komunikaciju uživo? Takva istraživanja još nisu provedena, ali možemo se slobodno zapitati gubimo li u svijetu tehnologije, uz spomenuto pamćenje, i emocije? Može li nekoliko e-mailova ili SMS poruka nadomjestiti stvarnu osobu koja bi u tom trenutku mogla ili trebala biti uz nas? Teško! Unatoč tome, mi smo i dalje ustrajni. Pritišćemo tipke mobitela hodajući po cesti, sjedeći u nekom vozilu, kafiću, kod kuće, u školi, na fakultetu, na radnom mjestu. To nam daje osjećaj sigurnosti da u svakom trenutku nismo sami i da netko misli na nas. Čudno da se, u doba kada možemo komunicirati s cijelim svijetom na različite načine, ljudi ipak osjećaju toliko sami. Možda je ipak potrebno nešto više od toga dvoga: nas i naše "mašinice". Možda je potreban i pravi susret, koliko god s onim stvarnim ljudima bilo teže komunicirati. Nadam se da individualizacija ipak nikada neće doći do tog stupnja da ljudi zaborave na svoje bližnje i na susrete s njima.
Međutim, nove se generacije tome otuđenju pokušavaju priviknuti već od malih nogu. S tim u svezi evo i još jedne zanimljive vijesti, koja je, na sreću, za roditelje u Hrvatskoj još uvijek samo "zanimljiva vijest". Nedavno je u svijetu dječjih tehničkih pomagala predstavljena još jedna "igračka". Riječ je o e-BRAIN uređaju (također znakovito nazvanom - elektronički mozak) koji još sasvim maloj djeci pomaže da slažu rečenice i posebne tonove, glasom "zapišu" važne telefonske brojeve (čemu im već u najranijoj životnoj dobi služe telefonski brojevi nije mi baš posve jasno) ili da (što je već prikladnije) odigraju neku od igrica. Zanimljivi je uređaj dovoljno usmjeriti prema zaslonu kompjutera kako bi se s njega skinule (ili na njega prenijele) sve potrebne informacije. Sve u svemu vrlo zgodno i korisno pomagalo, koje bi uz malo nadopuna moglo sasvim "zamijeniti" nekog od odgojitelja, odnosno osobu koja bi uz to dijete provodila vrijeme i poučavala ga o svemu, na onaj "staromodni" način. Kompjuter ipak nema ono osnovno što je tom djetetu, mladoj osobi, čovjeku potrebno - a to je ljubav.
* * *
Ljubav i osjećaji važne su razlike, ali prednosti čovjeka nad kompjuterom ima bezbroj. Uvjerena sam u to, iako ih neću sada nabrajati. Ostavljam svakome da ih sam otkriva, a posebice onima koji su na njih već zaboravili.
NEVENKA GAŠPAROVIĆ
>[SADRŽAJ]<