Tako sam ostao bez mnoštva mogućih prijatelja koji nisu bili u stanju razumjeti tumačenje. A radi se zapravo o banalnoj činjenici da razlikujem dobre ljude od dobričina. Po onome kako ja razumijem svijet oko sebe, dobričine su oni primjerci ljudske vrste koji cijeli život ne čine ništa loše, po naravi su blagi i dobrodušni, nikome se ne zamjeraju i nema im se što prigovoriti, a na kraju, kad se sve zbroji, oduzme i pogleda u pravom svjetlu, uvidi se da je malo ostalo od toga mlakog življenja. Dobri ljudi su oni koji prođu zemljom čineći dobro, koji su radi dobra spremni ući u sukobe, imati neprijatelje i do zadnjega daha ustrajati u dobru, da bi se na kraju, kad se sve zbroji, oduzme i pogleda u pravom svjetlu, vidjelo da je svetac živio među nama. Budući da se nisam prepoznavao u drugoj kategoriji, smatrao sam da tamo ne pripadam, a ako ne činim zlo, to nije zato što sam dobar, nego zato jer sam dobričina. Daleko od toga da u životu nisam učinio nešto dobrih djela, a i još ću s Božjom pomoći, ali nipošto toliko da bi me se moglo ožigosati kao dobroga.

* * *

Ovo vam spominjem imajući na pameti ovogodišnju korizmu. Ne znam hoće li kvalitativno biti različita od prošlogodišnje, ali opasno sumnjam. Mene, vezano uz korizmu, beskrajno iritira, toliko intenzivno i trajno da je bolno, neprestano spominjanje korizmenih odricanja. Kršćanima su puna usta odricanja. Posvuda se raspravlja o tome tko se čega odrekao tijekom korizme. Nerijetko se s tim zbijaju šale. Uvredljive ili tragične, ali uvijek nedolične.

Veliko je pitanje i što ljudi učine s novcem koji su prikupili tijekom korizme radi korizmenoga odricanja. Najčešće se nagrade nečim jer su pokazali kako su jaki i kako mogu kad hoće. Šteta jedino što neće baš uvijek.

* * *

Čovjek se na kraju pita: je li u tome smisao korizme? Nije li takvo ponašanje sprdnja sa svime što je sveto nama koji vjerujemo u Boga Isusa Krista i koji se, puni zahvalnosti, spremamo na dostojnu proslavu spomenčina muke, smrti i uskrsnuća Isusa, koji je Krist?

Zato smatram da bi bilo bolje kad bi ljudi, barem oni koji propovijedaju ili poučavaju, prestali govoriti o korizmenom odricanju i počeli svjedočiti korizmeno nastojanje. Tumačiti uvjerljivim govorom, osnaženim primjerom života, da je korizma vrijeme u kojemu se na poseban način trudimo činiti dobro i biti dobri. Ne biti dobričine, nego dobri ljudi. Ljudi koji čine dobro, a ne čistoruki i pekmezasti kršćančići koji se sklanjaju od grešnoga svijeta i ništa ne čine, sve u strahu da ne bi možda učinili štogod nepropisno.

Vjerujem da je na svijetu malo zlih ljudi. Ali znam da smo svi mi skloni ponekad misliti, govoriti i činiti nešto loše ili propustiti misliti, činiti i govoriti dobro. I to bi trebao biti naš posao kroz korizmu. Otkriti vlastiti karakterni nedostatak, nazvati ga pravim imenom, uvidjeti njegove razloge i dubinu pa ga onda, molitvom zahvaljujući što to možemo činiti uz Božju pomoć, iščupati s korijenom i zauvijek izbaciti iz svoga života, ne dopuštajući tom korovu da nam gadi i truje dušu i naš odnos s Bogom i sa svakim čovjekom. I na kraju korizme biti svetiji nego na početku.

Tako činiti iz godine u godinu. Nastojati popraviti sebe, svoj odnos prema Bogu i svoj odnos prema svakome čovjeku. To je, dakako, puno teže nego li suzdržavati se od banalnosti, veseli što se korizmene nedjelje ne smatraju korizmom pa onda smijemo ono čega smo se odrekli.

* * *

Izabrati hoćemo li prihvatiti korizmeno nastojanje ili korizmeno odricanje znači izabrati hoćemo li biti kršćani ili konzumenti kršćanskih izvitoperenih površnosti. A to je važan izbor. Važan izbor koji stoji pred svakim od nas.