VERITAS - br. 3/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
BRATSKA LJUBAV
U prošlom broju "Veritasa" (2/2001) pročitala sam sve one članke, raznih autora, koji se odnose na preranu smrt fra Ante Baotića. Ostala sam zadivljena i ganuta nad tolikom ljubavlju koju ste svi vi fratri, pokojnikova subraća, pokazali prema tom dobrom čovjeku. Osjećala sam u duši toliko topline i ganuća nad vašom istinskom ljubavlju, privrženošću, pijetetom...
Znate, vjernici-laici obično na samostan i na njegove stanovnike gledaju kao na neku vrstu vojarne, gdje vlada strogi režim, red i pedantno izvršavanje propisa - neki vjerski dril ili nešto tome slično, a vi ste, evo, svi pokazali da kod vas vlada obiteljsko ozračje, toplina, uzajamno poštivanje i poštovanje, a nadasve ljubav i prijateljstvo. Ne, ne mogu se krivotvoriti osjećaji koje ste vi iskazali pokojniku. Zato i ne čudi ona njegova izjava: "Ovo sam želio!", koju je izrekao prigodom oproštaja od vas, od svoje subraće. On je osjetio tu ljubav, sućut u patnji i bar je, eto, jadan, doživio i tu posljednju utjehu u svojoj patnji i boli.
Ganutljivi su svi oni prilozi "In memoriam", koje su napisali fra Ilija Miškić, fra Ljudevit Maračić, fra Marko Puškarić i fra Augustin Kordić. Iz svih izbija istinska žalost za neprocjenjivo dobrim, vrijednim i Bogu odanim službenikom; žalost, ali i uvjerenje i vjera da je on "započeo svoj trajni, vječni jubilej", kako piše fra Ljudevit. Fra Marko započinje i završava svoja sjećanja sa "zbogom i hvala ti", a fra Augustin sve rečeno upotpunjuje prizorom njegova posljednjeg oproštaja od svoje braće, kada mu je, pred svima njima, bio podijeljen sakramenat bolesničkog pomazanja. I tako je fra Anto, u toplom, bratskom i obiteljskom ozračju doživio ono što je i priželjkivao vjerojatno od samoga početka svoje bolesti.
I sama sam osjetila ganuće, ali i neki divni osjećaj ljepote te i takve smrti. Ona je, inače, za nas obične vjernike nešto teško i strašno. Ali, eto, s Bogom i s ljubavlju bližnjih sve se može podnijeti.
Adela
>[SADRŽAJ]<