Moramo shvatiti grijeh i grešnost u kršćanskom smislu. Kršćanski pojam grijeha nije samo osjećaj krivnje nakon počinjenog zabranjenog čina, osjećaj poraza nakon pada u neki grijeh, nemir i tjeskoba koji izviru iz podsvjesnih zona našega bića, iz osjećaja da smo prekršili neki propis, naredbu, zakon itd. Razne psihološke znanosti i prakse, kao psihoterapija, psihoanaliza i druge, veoma brojne u novije vrijeme, proučavaju ta područja ljudske psihe i nastoje raznim tehnikama otkloniti osjećaj krivnje i tjeskobe koji uzrokuje grijeh i prekršaj. U to područje ubacuju se mnoge strane istočne religije koje nude svoje tehnike izvlačenja čovjeka iz tih tjeskoba i očaja. Sve je to nešto površinsko i ne donose onaj mir u dušu, u srcu, u dubine našeg bića, jer niti jedna tehnika ne uklanja grijeh, uzročnika i izvor svih tih poremećaja.

"Budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski!" Da shvatimo svu težinu grijeha moramo upoznati Božju svetost koja nam zasja u Isusu Kristu. Grijeh znači suprotstaviti se Božjoj ljubavi i svetosti, zatvoriti se djelovanju Duha Svetoga da nas preobražava u Isusa Krista i da činimo samo ono što se Bogu sviđa. Griješiti znači hodati u mraku, a ne u svjetlosti, ne donositi plodove svjetlosti, a to su: "dobrota, pravednost, istina" (Ef 5, 8-9).

* * *

Svijest grešnosti, dakle, nije samo osjećaj vlastite bijede, mučnine i tjeskobe, očaja i beznađa, već prije svega spoznaja Božje milosrdne ljubavi koju smo prezreli. Znači stati pred Boga koji je ljubav i praštanje, naći se u njegovu zagrljaju, osjetiti toplinu njegova srca, kao rasipni sin iz evanđelja.

Takvo shvaćanje naše grešnosti otklanja u nama nemir, tjeskobu, očaj. Ne osjećamo se osamljeni, napušteni u svojoj grešnosti, jer Bog je tu. Ta svijest Boga milosrđa ostvaruje čudesne plodove pokore. U plamenu ljubavi našega Boga, spaljuju se naši grijesi, čiste se duše od ogavnosti i rugobe koju je grijeh prouzročio, u dušama se stvara radost ponovnog blaženog susreta s Gospodinom, prisno prijateljstvo s Isusom; otkrivamo svu ljepotu i draž onog "biti s Isusom".

Starozavjetni raskajani grešnik moli: "Tebi samom, tebi ja sam zgriješio!" (Ps 51, 6) Istinski kršćanski pojam grešnosti nije toliko spoznaja svojega bijednog stanja, koliko spoznaja Boga, njegove ljubavi i praštanja. S tom spoznajom mu se, kao rasipni sin, bacimo u zagrljaj i ispovjedimo svoju ljubav prema njemu: "Oče, sagriješio sam protiv Tebe!"

Novost koju Isus donosi traži korjenito obraćenje. "Novo vino u nove mješine." (Mk 2, 22) Novost spasenja ima značajke konačnog eshatološkog spasenja. Židovski učitelji Isusova vremena primjenjuju svećeničku obrednu čistoću na sve. I donose propise za jelo i kako se može ponovno zadobiti obredna čistoća. Paze na izvanjsko opsluživanje. Isus nadilazi obrednu čistoću i traži unutarnju. "Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi, onečišćuje ga." (Mk 7, 17) Bog je sve stvorio dobro. Nečistoća koja nanosi smrt ne prolazi kroz hranu već kroz srce.

* * *

* * *

Luka nam prenosi dvije rasprave u kojima Isus otkriva besmislenost nekih propisa subotnjeg počinka. Isus ozdravlja zgrbljenu ženu u subotu i taj čin opravdava riječima: "Ne driješi li svaki od vas u subotu vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li, dakle, i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza, evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?" (Lk 13, 10-17) Nije li subota dan slobode?

I drugi slučaj je liječenje u subotu, kad ozdravi čovjeka koji je imao vodenu bolest. Isus uz taj svoj čin pita zakonoznance i farizeje: "Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, hoće li ga brže bolje izvući i u dan subotnji?" (Lk 14, 1-6)

Marko također donosi dva slučaja ozdravljenja u subotu i postavlja pitanje valjanosti subotnjeg počinka. Isus je u subotu ozdravio čovjeka usahle ruke i opravdava taj čin protupitanjem: "Je li subotom dopušteno činiti dobro, ili činiti zlo - život spasiti, ili pogubiti? (Mk 3, 1-6) Činiti dobro znači vršiti volju Božju, konkretno, spasiti čovjeka. A činiti zlo znači činiti nešto što je protiv volje Božje, znači upropastiti čovjeka. Bog je onaj koji ljubi čovjeka i želi njegovo spasenje. Tada se dokida subotnji počinak. To tumačenje otkriva izvornu Božju nakanu stvaranjem subote. Svaka osoba činom stvaranja prima svoje dostojanstvo i ima apsolutnu vrijednost. I tu osobu treba spasiti, izliječiti, vratiti joj punu izvornost. Isus to želi ostvariti riječju i djelom.

U drugom slučaju, njegovi učenici, izgladnjeli putem, trgali su klasje i jeli. Farizeji vide u tome nešto što nije dopušteno subotom činiti. Isus im jasno kaže: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote." (Mt 2, 23-28) Sličan izričaj imamo i u židovstvu: "Vama je dana subota, a ne vi suboti!", ali sadržaj izreke primjenjuje se samo u krajnjoj opasnosti života. Isus ističe važnost stvaranja. Čovjek je stvoren na svršetku stvaranja, kao vrhunac svega stvaranja, prije subote. Subota mu je dana. I svi zakoni i zapovijedi su u službi čovjeku. U temelju imaju izvorni cilj spasenje čovjeka i njegova života, što je Božja volja. Ta Bog želi samo dobro i spas čovjeku.

* * *

Nedjeljno slavlje mora biti bogoslužje koje se odražava u ljubavi, u djelima dobrote i uzajamnog pomaganja, u stvaranju istinskog bratskog zajedništva i jedinstva u Kristu.