SUGOVORNICI
VERITAS NA KAVI S FRANJOM
BOBALIĆEM, INVALIDOM DOMOVINSKOG RATA
ŽIVOT PATNIKA
Od kako je CCN prikazao, do sada
četiri puta, snimku iz stana FRANJE BOBALIĆA - posjetili su ga mnogi novinari,
dobio je i nekoliko pisama, ali od saborskih zastupnika, gradskih i županijskih
političara, pa i od Crkve - još nitko! "Veritasova" novinarka je prva katolička
novinarka koja je stupila u njegov stan, prošavši nekoliko stepenica, koje su
njemu prepreka i nepremostiva zapreka za bilo kakav normalan život. Ako se o
normalnom životu za ovog čovjeka, našeg brata u Kristu, uopće može
govoriti.
Jedni Domovinski rat stavljaju u
povijesne arhive, drugi u svoje knjige, analize i umjetnička djela, a život
nama, vjernicima, nudi Boga, Isusa Patnika u braći našoj najmanjoj, koji su
za nas, za našu slobodnu hrvatsku državu dali najvrednije što su imali -
svoje zdravlje, ruku, nogu, svoje živote.
Od nas traže samo kap dobrote,
razumijevanja, lijepu riječ, a od države koju su stvorili i sanjali boljom,
pravednijom i humanijom - traže pravedno i pošteno rješenje svoga statusa.
FRANJO BOBALIĆ je, naime , bez
obje potkoljenice, te bez ijedne šake - osuđen na vrlo, vrlo težak život. Živi
posve sam... Supruga, s kojom je proživio preko dvadeset sretnih godina, a s
kojom nije imao djece, umrla je prošle godine. Ovaj 46-godišnji Osječanin
iz Domovinskog rata izašao je posve čitav - imao je i ruke i noge, ali
kasnije, zbog posljedica smrzavanja dio po dio udova su mu morali biti
amputirani... To je cijena njegova rodoljublja i domoljublja. Ipak, i to je
najtužnije, on ima status "invalida Domovinskog rata" s 18 posto
invalidnosti, pa je, zaslugom birokracije - sposoban za rad.
Očito, nikome nije palo na pamet da ga i
vidi, dok su kojekakve birokratske strukture određivale tko je, a tko nije
sposoban za rad... Ipak, ponavlja gospodin Bobalić, više boli posvemašnja
nebriga ljudi... Rijetko ga netko posjeti, a o pomoći da i ne govori.
* Gospodine Bobaliću, recite, kako ste
nastradali?
- Vidite, ja sam u rat krenuo kad
mi je bilo 36 godina. Bio sam mlad, zdrav i sasvim mi je normalno bilo da branim
svoj grad, svoju Domovinu, svoj život. Jer ja sam u Osijek došao kao dijete,
tu sam završio školu, tu sam upoznao svoju ženu, tu sam se oženio, radio, i
normalno je bilo da branim i svoj grad i svoje uspomene i sve ono što je naše,
hrvatsko: Bio sam u Laslovu. Život u rovovima, na hladnoći, u vodi, pokazao se
kobnim. Iz rata sam se vratio čitav, ali sam počeo pobolijevati nedugo potom,
što nitko od liječnika nije uzimao ozbiljno. Kao posljedice počele su
amputacije... Tako da su mi obje noge amputirane i obje šake. Od 1995. sam osuđen
na život u ovoj sobi.
* Vidim Vam na zidu sliku Majke Božje? Jeste li vjernik?
- Ja sam kao dijete bio ministrant u Županji.
Iz katoličke sam obitelj i, naravno da sam za vrijeme rata nosio krunicu, ali
moram Vam reći da sam se u mnoge crkvene ljude razočarao. Ni svećenici nisu
više ono što bi trebali biti.
* Ali, znaju li svećenici uopće za Vas,
danas?
- Pa... ne znaju. Najprije, nemoćan sam
otići u crkvu, pa vidite da ja ne mogu izaći ni na dvorište.
* Dolaze li Vam članovi
invalidskih i ostalih udruga?
- I u njih sam se razočarao. Ne tražim
brda i doline, ali mnogi koji me znaju ipak ne dolaze.
* A s televizije? Ima li kakvog odjeka Vaše pojavljivanje
na CCN-u?
- Čini mi se da je prerano. Dobio sam
nekoliko poziva, pisama, uglavnom ljudi koji su i sami u tegobama, u teškoćama,
najčešće mi se oni javljaju. To me uvijek obraduje i utješi - nisam sam, ima
još i gorih. Ja sam optimist oduvijek.
* Recite, kako Vam započinje dan, a kako
noć?
- Uh, to je jako teško pitanje.
Jako teško pitanje! Kod mene je to nepisano pravilo - nikada ne znam kad ću
stupiti u san, a kad ću se probuditi. Imam nesanicu, imam bolove, tzv. "fantomske
bolove", traume, i kad se sve to prikupi - vrlo je teško. Moj je organizam
napet, iscrpljen, neizvjesnost me ubija, raspoloženje mi se mijenja, i sve to
jedno drugo veže. Da bih bio normalan i da bih preživio, pomažem samom sebi
koliko mogu. Mislim da sam dobar čovjek. Ali, osjećajan sam. Brzo se osjetim
povrijeđenim, ali se brzo i povučem.
* Ali, gospodine Bobalić, Vi
djelujete vrlo vedro. Odakle ta vedrina?
- Borim se za život, nisam klonuo duhom.
Ne znam - to je Božja snaga. Vjerujem u Boga i uvijek sam vjerovao. Bog mi je
jedna, jedina utjeha. Samo... ne vjerujem u lažne ljude. Vjerovat ću u Boga do
kraja, do posljednjeg časa. Žalosno je vidjeti i doživjeti da su svećenici
više okrenuti materijalnom, nego ovakvim bolesnicima. Vidio sam to, nažalost…
* Recite, kad ste bili mladi, da li ste voljeli plesati?
- Pa, tako... Nisam bio neki naročiti
plesač. Volim sve vrste glazbe i volio sam pjevati, ali ne bih rekao niti da
sam neki poseban pjevač... Ma, ja sam Vam u svemu bio običan čovjek. Vidite,
ja sam siguran da lijepa riječ liječi isto tako kao i lijekovi. A za
sirotinju, i to je moje osobno iskustvo, rijetko tko ima i vremena i lijepe riječi...
Jako mi nedostaje moja supruga. Prošle godine je umrla, vjerojatno od
posljedica gripe.
* Vi ste zaista težak bolesnik. Brani li
Vas netko od odvjetnika besplatno? Da li se itko javio od katoličkih odvjetnika
da Vam pomogne doći do tako očite invalidnine?
- Imam ja svoje odvjetnike koji, za sada,
ništa nisu tražili. Ali, ne znam kako će biti kasnije. Rekoh Vam, više
nikome ne vjerujem. Pisao sam i pokojnom predsjedniku Tuđmanu, današnjem
premijera Račanu, ali, sve uzalud. I Kramarić mi je obećao pomoći, ali ni on
se više ne javlja.
* A gospođa koja me je tako ljubazno
primila, je li Vam to sestra?
- Nije. Ona, zove se Ljiljana
Kozma, sve mi besplatno radi. Kuha mi, posprema, izvodi mog psa u šetnju. Volim
životinje... Vidite, imam i psa, i mačku... Prave mi društvo.
* Gospodine Bobalić, u ime "Veritasa",
hvala Vam na razgovoru, i obećavam, sigurno ćete dobiti pokoje pismo. Vidjet
ćete, čitatelji "Veritasa" su zaista plemeniti i znat će prepoznati potrebe
svoga brata, patnike. Gospodine Bobaliću, ne gubite nadu. Svoju muku prikazujte
za svoj narod i za obraćenje svih nas - da svi prepoznamo što nam je u ovom
trenutku učiniti - i tako se opet u Bogu, s krunicom u ruci ujediniti. Vidjet
ćete, niste sami. Bog je s Vama, i po nama.
Adresa:
Franjo Bobalić
Antuna Mihanovića 5
31000 Osijek
tel: (031) 207-372
Razgovarala: MAŠA HORVAT
>[SADRŽAJ]<