RAZGOVORI S GOSPODINOM

SJEĆANJA NA POKOJNOG FRA ANTU BAOTIĆA

"OVO SAM ŽELIO!"

Gospodine, nedavno je preminuo moj subrat fra Anto Baotić, redovnik i svećenik. Njegova smrt pogodila je i mene i mnoge druge, a posebno njegovu majku i ujaka. Nadao sam se da će se "izvući", no ti si drugačije planirao i odredio.

Devet dana prije smrti, to jest 29. prosinca 2000., fra Anto je iz bolnice došao u samostansku blagovaonicu na večeru. Nije izgledao nikada bolje, otkako ga je pohodila posljednja bolest. Rukovao se sa svom braćom i rekao: "Ovo sam želio!" A što je to fra Anto želio? Da bude na večeri sa svojom braćom redovnicima, da blaguje s nama. I ti si, Gospodine, rekao na posljednjoj večeri: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke". (Lk 22, 15) Fra Anto je već nazirao svoj kraj, pa je ta večera s braćom bila za njega nešto posebno. A poslije večere poglavar kuće podijelio mu je pred svom braćom sakramenat bolesničkog pomazanja. Divan i nezaboravan obred! Poslije toga fra Anto se vratio u bolnicu. Umro je kršćanski. Uvjeren sam, Gospodine, da si ga ti primio u svoje kraljevstvo. Fra Anto je prošao svoj križni put kroz veliku patnju u posljednjoj bolesti. Učinio si ga zrelim za susret s tobom, Gospodine.

Ateistički i marksistički mislioci govore o smrti neuvjerljivo i loše. Karl Marx, da spomenemo samo neke od njih, o smrti je najmanje i vrlo loše pisao. Marksističko i ateističko razmišljanje o smislu ljudskog života nakon smrti kao produžetku ljudske vrste ili "besmrtnosti" nastavka kulturnog razvitka ili pomaganja drugima, dobrano je uzdrmao Ernst Bloch, i sam ateist i marksist, tvrdnjom da "zubi smrti proždiru sve i otvoreno ždrijelo ništavila razara svaku svršnost."

Bloch traga za nadom bez Boga, koja bi premostila smrt, ali to mu ne polazi za rukom. No zato Jean-Paul Sartre, egzistencijalist i ateist sve do pred smrt, ne ustručava se otvoreno govoriti o smrti kao o najvećem besmislu. A ako je smrt besmislena, onda je i rođenje i sav život besmislen i apsurdan. To ponavljaju i Albert Camus i Simone de Bouvoir: smrt stavlja u pitanje svu prirodu, sve zakone i sav opstanak. I koliko god se čovjek trudi da smrti dadne smisao bez Boga, u tome ne uspijeva. Smrt jednostavno razara sva njegova nastojanja da osmisli život i ljudsku povijest.

Oni koji vjeruju u Boga, u Božju objavu, znaju da sa smrću ne završava ljudsko postojanje, te da ljudski život i smrt imaju puni smisao. Sv. pismo kaže jednostavno za smrt: "I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao". (Prop 12, 7) Dakle, poslije smrti tijelo ide u zemlju a duh Bogu. No duh se vraća Bogu da mu se dodijeli nagrada ili kazna za ovozemaljski čovjekov život, o čemu svjedoči i Isusova prispodoba o siromašnom Lazaru: "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš… u teškim mukama u paklu…" (Lk 16, 22-23) To svjedoče i Kristove riječi na križu upućene supatniku razbojniku koji se pokajao: "Zaista kažem ti: danas ćeš biti sa mnom u raju." (Lk 23, 43) I sv. Pavao o tome govori: "Želja mi je otići i s Kristom biti, jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas." (Fil 1, 23-24) I u poslanici Hebrejima ima riječi o sudu poslije smrti: "I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…" (9, 27)

Vjerojatno nitko od ljudi nije tako lijepo progovorio o smrti kao sv. Franjo Asiški: "Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj smrti kojoj ni jedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj tvojoj, jer druga smrt im nauditi neće."

>[SADRŽAJ]<