* * *

Proslava godišnjice mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca već godinama obilježava mjesec veljaču. Bez obzira na društvene ili crkvene promjene naš novi Blaženik nikako ne smije pasti u zaborav jer su njegov lik, riječi i djela doista svevremeni i suvremeni i jer je sav njegov život bio ispunjen ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku. Ohrabruje činjenica da narod nikada ne prestaje posjećivati njegov grob, moliti mu se i zahvaljivati mu. Vjernici, očito vođeni Duhom Svetim, znadu u čovjeku prepoznati Božjega čovjeka, bez obzira kako ga njegovi protivnici prikazuju ili kleveću i neovisno o tome je li on za pojedince još uvijek ratni zločinac i narodni neprijatelj.

Upravo Stepinčev zagovor danas nam je potrebniji nego ikada. Nalazimo se usred dubokih moralnih kriza i kriza najosnovnijih životnih i kršćanskih vrijednosti. Rijetki o tome uopće i razmišljaju, dok su ostali zaokupljeni samo brigom oko stjecanja i posjedovanja, iako se ne radi o onome što im je nužno za život. Bl. Alojzije Stepinac i danas, preko svojih nasljednika i preko svoje duhovne ostavštine, svojim propovijedima i porukama budi uspavane savjesti, poziva na obraćenje srca, na socijalnu pravdu, te nadasve na djelotvornu ljubav prema bližnjima u nevolji.

* * *

Dan života uvijek je poziv na odgovoran odnos prema daru života. Moderni demokratski svijet, koji se hvali visokim stupnjem sloboda i ljudskih prava, i te kako se ogriješio i ogrješava se o osnovno ljudsko pravo, o pravo na život. Ljudski život je Božji dar, od samoga začeća do naravne smrti, a jedino Bog ima pravo čovjeku život dati i oduzeti mu ga. Oni koji se u tom pogledu prave malim bogovima, prije ili kasnije će na vlastitoj koži osjetiti posljedice svojih čina i zloporabe službe ili moći.

Dan života povezan je sa Svjetskim danom bolesnika, koji se slavi 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske. Upravo teškim bolesnicima sve se glasnije niječe pravo na život, prepun patnje, ali ipak život kao dar Božji. Invalidima domovinskog rata, teškim bolesnicima, starijim osobama i patnicima svake vrste izražavamo svoju bratsku ljubav i podršku. Za njih molimo i potičemo ih da svoje patnje Gospodinu prikazuju za spasenje svih ljudi. Križ, jedinom nošen s Kristom, postaje sladak i spasonosan.

* * *

Bog, gospodar života i jedini pobjednik smrti, iznenada je u svoje okrilje pozvao našega dugogodišnjega suradnika fra Antu Baotića. Mi koji smo izbližega pratili razvoj njegove bolesti, a i on sam, nadali smo se da će se sve ipak drugačije završiti. Vjerovali smo da će fra Anto još dugo raditi u "Veritasu" koji je zavolio već prije više od dvadeset godina. No, na Boga se ne ljutimo niti mu prigovaramo zbog njegove drugačije odluke, nego smo mu neizmjerno zahvalni za sva dobročinstva kojima je obdario nas u Upravi i u Uredništvu Lista, kao i brojne čitatelje "Veritasa". Osjećamo bol zbog gubitka drage osobe, ali u kršćanskoj nadi smo i radosni jer kao vjernici čvrsto vjerujemo da je naš suradnik sada u vječnom blaženstvu.

MARKO PUŠKARIĆ