VERITAS - br. 2/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
UZ GODIŠNJICU SMRTI BL. ALOJZIJA STEPINCA
GROB MUČENIKA
Utješna je zbilja da hrvatski
narod, koji ima brojne svece, blaženike i sluge Božje, najviše časti bl.
Alojzija Stepinca, moli mu se i zahvaljuje mu na njegovu grobu. I u godini 2001.
njegov grob je veliko hodočasničko mjesto. Bl. Alojzije povezuje hrvatski
narod, patnički i razjedinjeni narod, u duhovno zajedništvo, pokazujući mu
put izlaska iz njegovih brojnih kriza, da živi u miru i zadovoljstvu.
Slavni kipar Ivan Meštrović, prigodom Stepinčeve smrti je izjavio: "Alojzije Stepinac je živio svetačkim životom i preminuo je kao pravednik mučeničkom smrću… Njegov slavni grob, obilazit će sve buduće generacije i klanjati se njegovu duhu i hrabrosti." U sažalnici nadbiskupu Šeperu piše: "Njegov će grob vjernici Kristova nauka i cijeli hrvatski narod čuvati kao amanet njegova i svojega vjerovanja." U sažalnici krašićkom župniku piše: "Njegova Hrvatska će čuvati njegov grob, kao prebivalište svog najvećeg sina u ljubavi i trajnoj vjernosti."
S toplinom sestre i vjernice Stepinčeva rođena sestra Štefanija piše 1. svibnja 1960: Njegov grob "vječno je pun cvijeća, ljudi moleći i klečeći prelaze preko njega svakog časa, tijekom čitavog dana, nikad nije sam." 12. svibnja piše: "Grob mučenika tako je živ od cvijeća, ljudi i svijeća, a njegove mile oči iz slike gledaju svakoga, kao da živi i prosluškuje želje patnika, što kleče i mole njegov zagovor… More bijelih ljiljana i stotine svijeća plamsalo je na njegovu grobu" za njegov imendan. "U Katedrali pod najljepšim hrvatskim cvijećem leži moja utjeha." Na Sve Svete 1960. piše: "U moru bijelih krizantema leži naš anđeo čuvar Crkve katoličke i hrvatskog naroda. Procesije prelaze preko groba uvek. Nijednog časa nije sam. Njegovo stado vjerno bdije nad njegovim grobom… Nekoja dobra hrvatska duša donijela mu je trnov vijenac s hrvatskom trobojnicom spleten, i na njemu 7 licitarskih srdaca. To je simbolički znak, kao u Majke Božje, probodene sa 7 mačeva za Hrvatsku..."
* * *
Naš poznati bibličar o. Bonaventura Duda kaže: "Dvije sam godine svaki dan pohađao Stepinčev grob. Nikad ga nisam vidio bez posjetitelja." Značajan je i zapis cijenjenog teologa o. Tomislava Šagi-Bunića u Kronici Kapucinskog samostana, Zagreb-Dubrava, 1. siječnja 1962.: Čim je mrtvo tijelo dopremljeno u katedralu "počelo je danonoćno defiliranje pokraj njegova odra. Tisuće i tisuće vjernika guralo se oko njega, nastojalo da se kakvim predmetom ili sličicom dotakne onog markantnog lica i molilo ga s pravim pouzdanjem za pomoć i zagovor s neba. Taj ga je vjerni narod po svom kršćanskom osjećaju (‘sensus fidelium’) već tada kanonizirao... Otkad je mrtvo tijelo velikog pokojnika položeno u hladnu raku iza glavnog oltara katedrale, nije prestalo hodočašćenje vjernika na njegov grob i nisu prestale gorjeti svijeće kao svjedoci ljubavi i povjerenja u njegovu svetačku ljubav prema nama. Uvijek je svježe svijeće na njegovom grobu, i to ne nekakav cvjetić, već cvjetova obilje - simbol naše bogate nade u nj."
* * *
To je uzbunilo i državne vlasti. Vide u tome već pokretanje postupka za beatifikaciju kardinala Stepinca. Mislili su da će brzo pasti u zaborav kao i njegovi predšasnici biskupi i nadbiskupi zagrebački, ali našli su se pred neprotumačivom zagonetkom, kako je jasno iz tri sačuvana izvješća nakon njegove smrti. Pokušali su saslušanjima i prijetnjama preplašiti nadležne "crkvene funkcionere". Mislili su da to dolazi od njih. Neki su se nakon toga i povukli. Kanonik Hren je na saslušanju rekao istinu: "Uvjeren sam da će povijest za 50 godina, usprkos osudi koja je izrečena, pisati sve najbolje o Stepincu." U tom hodočašćenju na njegov grob vide jasan proglas da je Stepinac "nepravedno" osuđen i da je "mučenički umro". O. Tomislav Šagi-Bunić zapisuje: "Doći će vrijeme kada će i njegovi protivnici uvidjeti i lojalno priznati njegovu duhovnu veličinu, uviđajući da im to ne može ništa škoditi u onome što i koliko dobro čine, a samo im može koristiti pred objektivnim i istinoljubivima ljudima."
Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, godinu dana nakon smrti pokojnog kardinala, piše gospođi Mili Vod: "Prošla je godina dana otkako nema Kardinala među nama. Međutim čini se da njegovu prisutnost osjećamo još življe nego za njegova života. To je osobina svetaca." O. Tomislav Šagi-Bunić opet piše: Stepinac je "svojom herojskom ustrajnošću i svjedočenjem - hrabar i uporan u dobru i bez mržnje - zasvijetlio pred očima ovog naraštaja kao jarka baklja i ustrajanjem, u svojoj mučeničkoj smrti, zapalio divno svjetlo budućim naraštajima te zaslužio proslavu pred Bogom i pred ljudima."
* * *
I danas u godini 2001. nije se umanjila ljubav i štovanje prema velikom mučeniku u danima mraka i mržnje, koji je na sve odgovarao istinom Evanđelja, ljubavlju i praštanjem. Njegov grob je "grob hodočašćenja i zagovorne molitve sve do danas". O. Bonaventura Duda svjedoči: "Na grob sam polazio i dolazim ne toliko da zadobijem koju milost, nego da se ondje osnažim, božanskim energijama koje ondje djeluju." Bl Alojzije Stepinac bio je i ostao jedan od preteča Dana Gospodnjega, da "obrati srca otaca k sinovima, a srca sinova k ocima" (Mal 3, 24).
Neka nam bl. Alojzije, "najsvjetliji lik" Crkve u Hrvata, bude i dalje putokaz, da današnje pokoljenje nađe jedinstvo u bratskoj ljubavi, pomirenju i duhovnoj obnovi, što je jedini uvjet trajnom i istinskom miru i slobodi.
CELESTIN TOMIĆ
>[SADRŽAJ]<