VERITAS - br. 2/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
MOLITVOM I ŽRTVOM DO MIRA, POMIRENJA I OPRAŠTANJA
DOSANJANI SAN
Bol joj je razdirala dušu, paralizirala misao, a tijelo činila nemoćnim učiniti i najmanji korak. Jecala je:
- Pater, ne mogu više ovako. Ova bol postaje neizdrživa, ova neizvjesnost me ubija. Ja već tri godine nisam vidjela svoga sina, ne znam ima li što jesti, znam da je nezaposlen, jer kad se u Beogradu netko izjašnjava kao Hrvat - osuđen je na propast. Pater, meni je i Bogu već teško vjerovati, ja već gubim povjerenje u ljude, kamo god se okrenem - nigdje ne vidim izlaza. A kad se sjetim s kolikom sam se radošću vratila u Hrvatsku, i nadala se da ću ispuniti očev san - sve svoje sposobnosti pokloniti hrvatskoj državi, koju on nije dočekao. Ali - otkako sam se vratila samo se gomilaju problemi... Ipak, sve bih lakše podnijela da mi je sin ovdje.
Svećenik je sabrano slušao, sklopljenih očiju, ne prekidajući je, pa kad je završila, pričekao je da se posve smiri, a onda joj je tiho, sabrano, ali odlučno, kao da vidi nešto što ona ni ne sluti, rekao:
- Gospođo, sve svoje patnje i patnje svoga sina prikažite za jedinstvo Katoličke i Pravoslavne Crkve i za izmirenje hrvatskog i srpskog naroda. Svoje boli prikažite Bogu, s ljubavlju, za što brže i potpunije zacjeljenje rana na tijelu i duši svoga naroda, koji je u proteklih deset godina toliko iskrvario, toliko izranjen da je prava svetost upravo oprostiti iz dubine srca sve nepravde i boli koje su mu nanesene. I ne sumnjajte da Vas Bog voli - nikada! Nikada! Nikad ne posumnjajte da on vodi Vaš život i život Vašeg djeteta. Ali - ne zaboravite ni svoga supruga. Molite i za njega, bez obzira koliko Vam je osobno, ali i Vašoj obitelji, nanio boli i uvreda. I on je povjeren Vašim molitvama i molitvama Vašeg sina. Bog će vam dati snagu da mu oprostite. Molite Isusovu Majku za snagu. Ona, kojoj ste sve do sada bili tako odani, pomoći će Vam i izmoliti Vam potrebnu snagu.
Ljiljana je obrisala suze, duboko uzdahnula i teškom mukom ustala, jer su joj se od duga klečanja koljena već bila ukočila. Krenula je prema oltaru da izmoli pokoru za sve svoje grijehe, pa i za grijehe malodušnosti, klonulosti i nepouzdanja u Božju ljubav, na što ju je mladi franjevac bio upozorio. Počela je moliti žalosnu krunicu, ali, što je više uranjala u otajstva Isusove Muke, sve joj je jasnija bila slika njezina života i patnje, koju je, posve nevin, proživio njezin sin, njezino jedino dijete.
* * *
Psihologinja je ušla u zbornicu s dječjim crtežom u ruci.
- Poznaje li netko Vanju Savića? Ovo je nešto neobično i vrlo zanimljivo. Zamislite, prvašićima smo rekli da nacrtaju mamu, ili tatu, ili sebe, jer nas jednostavno zanima kako djeca znaju baratati olovkom, jesu li spremna za početno pisanje, povući ravnu crtu i kružnicu, a Vanja je nacrtao i mamu, i tatu, i sebe između njih.
I dok je pokazivala iznimno dojmljiv i uredan crtež, napomenuvši kako je dječak jako talentiran, mlađi nastavnici su slijegali ramenima i odmahivali glavama, ali kad je crtež ugledala jedna starija učiteljica, uzdahnula je: "Jadno dijete!" Na upitan pogled i psihologinje i ostalih nastavnika, nastavila je:
- Vanja je sin onog poznatog liječnika, doktora Savića, Mome Savića koji je za djecu bio - izmišljen doktor! I djeca i roditelji su ga obožavali. Kažu da u mjestu nije bilo boljeg, strpljivijeg i savjesnijeg liječnika, a s djecom je bio - čarobnjak! Pa i ja mu mogu zahvaliti što mi je kći živa. Da njega nije bilo, sigurno bi umrla.
Nastavnici su sad počeli pažljivo slušati, jer im i nije bilo baš jasno zašto bi dijete bilo jadno ako mu je otac liječnik, i to - tako dobar liječnik. Ali, starija učiteljica, koja je malo mjesto poznavala bolje od ostalih, nastavi svoju priču:
- Nažalost, nije bio takav prema svom djetetu. Žena mu je bila, ovi će se stariji sjećati, prekrasna i zanosna Ljilja, a kad se udala - mnogi ovdašnji momci su to jedva preživjeli, dok njen otac nikada nije ni prihvatio, ni prebolio to što se udala za Srbina. Zapravo, nikome nije jasno što je u njemu našla, ona, "rasna ljepotica" koja je mogla birati koga je htjela. I to ne samo tu, nego i u Beogradu, kamo je otišla studirati. I zamislite; sad tu Ljiljanu, taj Moma, kad je Vanji bilo manje od godine dana (dali su mu rusko ime samo da ne bude ni hrvatsko, ni srpsko) - jednostavno ostavi, ne priznavši ni sina. Bože, kakav je to skandal bio! Koliko ja poniženja ta mlada žena podnijela da on bar prizna sina. Eto, što ti je život! Tako dobar prema tuđoj djeci, a svoga sina nije htio ni priznati, ali ni posjetiti kad je jadno dijete završilo u bolnici u Beogradu. Možete li to zamisliti? Njegovo rođeno dijete, njegov sin bio je u bolnici u kojoj mu je otac radio, a on ga nije htio ni vidjeti, ni posjetiti, niti se raspitivao za njega. Stvarno je bio ono: "Otac k’o kolac!"
Znači, Vanja već ide u školu. Evo, on živi kod bake i djeda, a majka i otac, oboje liječnici - žive u Beogradu, ali - svatko za sebe, svatko na svojoj strani, razvedeni.
Učiteljica je zašutjela. Utihnuli su i mladi nastavnici. A psihologinja se zagledala u crtež: "Sad mi je jasno! Vanja je nacrtao ono što želi - mamu i tatu zajedno, a sebe u sredini. Vidite kako ih oboje drži za ruke... Siroto dijete…"
* * *
Vanja je bio prekrasan dječak - veseo, živahan, živih, pametnih smeđih očiju, pitomog osmijeha na lijepom licu. Bio je sjajan učenik, dobar sportaš, briljantan slikar, omiljen i među dječacima i među djevojčicama zbog svoje dobre naravi i zbog nasmijanog lica. Ni na tren nije mirovao. Dok su sporiji učenici prepisivali nešto s ploče, on je na rubove bilježnica crtao "varijacije na temu muškaraca - kardinali, biskupi, piloti, časnici, mornari, arheolozi, u svakom slučaju - muškarci izrazitog "imagea". Kad je jednom nastavnica koja je vodila aktivnosti Crvenog križa rekla da će se uvijek pomagati djeca i ljudi tamo gdje je najpotrebnije, svejedno gdje, odlučno je rekao: "Nije svejedno. Ja mislim da je potrebno pomagati tamo oko Vranja. Tamo živi moja rodbina."
Nakon osmog razreda, pošto su mu umrli i baka i djed, odselio se majci u Beograd. Završio je dvije srednje škole i fakultet s najboljim ocjenama. Oca, kojeg mu je majka pokazala kad su ga jednom, sasvim slučajno, sreli u gradu, doživio je kao potpunog stranca. Čak su se i upoznali, ali od čežnje za ocem - gotovo ništa nije ostalo. Moma je sad bio samo jedan od prolaznika, ništa više. Rana koju mu je zadao u djetinjstvu nije izliječena, ona je i dalje krvarila, ali sada s dodatnom sviješću da se, zapravo, ničemu ne može nadati. Ni posao nije mogao dobiti, jer se na popisu stanovništva izjasnio kao Hrvat, što je u ova vremena isto kao da je sam sebi presudio izopćenje iz društva. Preživljavao je prodajom svojih slika jer mu je slikarski talenat bio od veće koristi nego cjelokupno školovanje. Slikao je Nebeskog Oca, te Sina - izmrcvarenog, poniženog, zgaženog, odbačenog, koji ga je u molitvi jedini razumio, tješio i krijepio. "Čovjek liječi, a Bog iscjeljuje", pisao je majci iz Beograda duhovnošću monaha, iskustvom patnika, prihvaćanjem i osobne boli i bolesti kao pokore za sve očeve koji su na bilo koji način povrijedili svoju djecu. Isus, Bog i Čovjek, "crv, na kojem ne bijaše ni ljepote, ni sjaja da bi nam se svidio; postao je njegov jedini oslonac i identitet.
* * *
A onda se - Moma razbolio. Sasvim iznenada. Kako se nikada više nije ženio, i kako je cijeli život živio u "intelektualnom narcizmu", kako je to Vanja formulirao, okružen knjigama umjesto ljudima, sad je sam i bolestan bio bespomoćan. I - sjetio se da je tu, u istom gradu i njegov sin. Vanja je i ovaj križ strpljivo podnio - služiti bolesnog oca, premda i sam bolestan, i to oca koji mu ništa do boli nije u životu dao. Dokle god je mogao, radio je to sa svetačkom strpljivošću. A onda je jednostavno klonuo - ni fizički, ni psihički više nije mogao njegovati teškog bolesnika, i to u Beogradu, koji jedva pamti neke davne, lijepe dane. Jednom, dok je molio, jer mu je jedino molitva davala potrebnu snagu, sinulo mu je: "Pozvat ću mamu. Neka dođe i pomogne mi. Uostalom... on je njen muž, njen jedini muž, bez obzira što se ja ni ne sjećam kad su bili zajedno." Sutradan ju je nazvao telefonom.
* * *
Ljiljana gleda kroz prozor autobusa. Prvi put je na putu u Beograd nakon što se zauvijek vratila u Hrvatsku. Gleda srijemske ravnice, širine, ali sve je to sad samo dekor tuge, bez imalo nostalgije prepoznaje neke specifične točke. Hrvatska je njezina domovina, ni jednom se nije pokajala što se vratila doma, svom narodu i svojoj Crkvi. Jedino ju malo muči tjeskoba zbog susreta s Momom. Kako će sve to proći - i da prođe što bolje i da kad jednom budu svi troje zajedno - da bude bar podnošljivo. A tko zna… možda sad budu jedna obitelj, pa - i "po Bogu i po caru" oni su si najbliži. Što se više približava - sve predanije moli.
* * *
Vanja je ganut do suza. Njegovo lijepo
lice zrači radošću, rupice na obrazima "izdaju" osmijeh, mada pokušava
ostati ozbiljan. Uvojci nad čelom i sad su mu neukrotivi, kao kad je bio dijete.
Ovo je sanjao sav svoj život, ovo je bio nacrtao na početku prvog razreda, kad
je sebe nacrtao između mame i tate. Sad su mama i tata tu, ispred njega,
zajedno, i čuje ih kako odgovaraju na postavljena pitanja:
- Vi, Moma Saviću, uzimate li za ženu Ljiljanu, ovdje prisutnu?
- Uzimam!
- Vi, Ljiljana, uzimate li ovdje prisutnog Momu za svog zakonitog muža?
- Uzimam.
Dok razmjenjuju vjenčano prstenje, Vanja ih gleda kao u snu. Njegova mama još zrači nekadašnjom ljepotom, a otac sad priznaje da se nikada ni nije ženio, jer je uvijek, u svakoj ženi, i tako tražio samo nju, svoju ženu, Ljiljanu. Vanja je sretan. I on konačno ima obitelj! Sada gleda svoj dosanjani san. Njegova mama i tata, bez obzira što pripadaju različitim narodima, dvjema Crkvama, sad i dvjema državama - tu su, s njim, a on, njihov sin, koji u sebi nosi dušu i jednog i drugog naroda, i jedne i druge Crkve, i jedne i druge države, prvi put u životu ima svoju obitelj koja ga je rodila i kojoj u potpunosti pripada! Čestita mami i ljubi je, čestita ocu, grli i njega, kao dobar sin - grli i oprašta sve uvrede svome izgubljenom ocu.
Za svečanim stolom, uz svijeće i cvijeće, prvi put blaguju ručak, kao obitelj. Drže se za ruke i mole: "Oče naš"… Moma je ganut do suza... Pa, ovo je mogao imati kroz sav život! Kroz sve protekle godine mogao je imati svoju prelijepu ženu, sposobnu i vrsnu na svim područjima i ovog pametnog, dobrog i plemenitog mladića - svoga sina... Sada više nema vremena uživati u društvu s njima.
Ljiljana se smiješi i razmišlja o riječima mladoga fratra koji joj je rekao da su ona i njezin sin pozvani činiti pokoru za približavanje dvaju naroda i dviju Crkava - stvarnosti koje su na tako bolan način obilježile život njezina sina.
Vanja u dubokoj sabranosti zahvaljuje Bogu na dosanjanom snu - imati oca i majku sa strane, a on ih oboje drži za ruke.
* * *
U školi, u dalekoj hrvatskoj provinciji, učiteljice sređuju svoje ormare. Pregledavaju neke stare, prašnjave i izblijedjele učeničke radove. Vanjina učiteljica uzima crtež na kojem dječak stoji u sredini i za ruku drži i mamu i tatu.
- Boooože, koliko je ova slika stara! Pa to je mali Vanja Savić. Tko zna gdje je on sada... Ali, crtež je lijep. Neka ga… Ponovno ga stavlja u ormar. Tako je pun simbolike, kaže na glas, iako je nitko ne čuje.
Ni Vanja, ni Ljiljana i Moma u Beogradu. Oni gledaju jedno drugo. S ljubavlju i zahvalnošću Bogu i Majci Božjoj koji jedino razumiju njih i njihove duše. Slave one koji su ih na ovakav čudesan način okupili.
ANA PENIĆ
>[SADRŽAJ]<