BOŽJA
RIJEČ ČOVJEKU
"MILOSRĐE JE DRUGO IME ZA LJUBAV!"
BOG BOGAT MILOSRĐEM
Piše: CELESTIN TOMIĆ
Ljudi su na različite načine
pokušali zamisliti Boga. Jedni mu pridaju neizmjerne savršenosti: svemogućnost,
sveznanje, neizmjernost... I Bog se ukazuje kao Biće savršeno, nedostupno,
nedostiživo u svojoj savršenosti. Pred njim čovjek može imati samo strah i
poštovanje. U religijama takovo božanstvo postaje monstruozno, zlokobno,
neshvatljivo.
U grčkoj mitologiji ljudi su više
dostojanstveni od bogova. Trpe i ne znaju zašto, dok se bogovi Olimpa
zabavljaju i ne misle na ljudsku bijedu.
Objava nam otkriva istinsko Božje
lice. U Starom zavjetu Bog se preko proroka otkriva kao brižljivi otac, nježan
kao majka, pun ljubavi kao Zaručnik. Mojsije moli Jahvu da mu objavi svoje
lice. Bog mu se objavljuje: "Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na
srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću." (Izl 34, 6) Drugo ime za Boga jest:
ljubav i milosrđe.
"Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan."
(Lk 6,
36)
U Novom zavjetu Isus nam
objavljuje Božju ljubav i milosrđe. Uzeo je našu krhku i patničku ljudsku
narav, osjetio ljudsko siromaštvo i bijedu, patnje i slabosti, sve osim grijeha
(Heb 4, 15). Nije prošao pokraj ljudske patnje kao Učitelj neosjetljiv za
ljudsku muku, nego kao milosrdan i milostiv Liječnik. Svakoj se patnji približio,
spustio se do bolesnika na tijelu i na duši i donio mu ozdravljenje, snagu,
radost, život. Očitovao nam je "Boga, bogata milosrđem" (Ef 2, 4). Otkrio
nam da Bog nije samo "otac" u prenesenom smislu, na simbolički način, nego
da je doista Otac, sama ljubav i milosrđe. Zato Isus i veli: "Budite
milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan."
Milosrđe u hebrejskom dolazi iz korijena
riječi koja označava majčino krilo, što ukazuje na ljubav, nježnost, požrtvovnost
majke prema vlastitom djetetu. Njega prati od njegova začeća i u porođajnim
bolovima da ga donosi na svijet. Majčina ljubav i milosrđe ne gasi se ni onda
kada dijete pokazuje svoju nezahvalnost, grubost, krutost. Majka ga i onda
razumije i oprašta mu.
Milosrđe kao i ljubav označava dobrotu,
nježnost, vjernost, dobrohotnost, dragovoljnost, požrtvovnost, velikodušnost...
Ivan Pavao II. veli: "Milosrđe je drugo ime za ljubav, to ime ljubav preuzima
kad se susreće sa silama zloga." (Enciklika "Dives in misericordia - Bogat
milosrđem")
* * *
"Budite milosrdni", nije to
poziv na asketsko ili moralno držanje, nego je zapovijed i smjerokaz da uđemo
u svijet milosrđa, u Božji svijet. I nije to poziv prvotno da budemo milosrdni
prema potrebnima. Mi najprije imamo potrebu milosrđa, da budemo milosrdni, da uđemo
u vlastiti Božji svijet. Zato: "Blaženi milosrdni", koji su već milosrdni,
i tako su ušli u Božje milosrđe. Ne postiže se samo izvanjskim djelima
ljubavi i dobrote. Srce mora biti zahvaćeno. A to znači da je to Božji dar.
Moramo odgovoriti na Božje milosrđe prema nama, da i sami postanemo milosrdni.
Sv. Ivan od Boga prolazi ulicama Granade
moleći: "Braćo, činite dobro! Ne pomažete samo siromahe, koje ja
predstavljam i za koje molim, nego dajući siromasima sebi činite dobro."
Bl. Alojzije Stepinac, u svom govoru na
zagrebačkom radiju za "Zimsku pomoć", 3. siječnja 1941., rekao je i ovo: "I
u sasvim normalnim prilikama, kad je socijalna pravda zadovoljena, ljudska
bijeda i nevolja još uvijek mora apelirati na ljubav! Jer Bog, začetnik
ljudske prirode, nije zamislio ljudskog pojedinca i ne dovodi ljude do društvenog
života samo zaštitom prava, nego i potrebom ljubavi. I teško onoj zajednici u
kojoj više nema veza ljubavi, nego je sva bazirana na krutim vezama prava.
Takva je zajednica nalik lešini, koja će doskora pokazati svu grozotu
raspadanja." I još:
"Kršćanstvo je poput proljeća, što
kiti naša polja i livade bujnim cvijećem i zelenilom, izazvalo bezbroj djela
Kristove ljubavi na svim područjima ljudskih nevolja i potreba."
* * *
Sv. Terezija od Malog Isusa, za
svoju zlatnu knjigu "Povijest jedne duše", koja je toliko zanosila posebno
mlade duše, veli da je to "Povijest Božjeg milosrđa za mali bijeli cvjetić.
I budući da mora govoriti o svemu što je primila od Božjeg milosrđa, dok
priznaje da je to milosrđe bilo tako očinsko ili materinsko, i tako potpuno,
ima osjećaj neugodnosti."
Bl. Alojzije Stepinac zanosno govori o Božjem
milosrđu koje je neiscrpivo. Ali i čovjek mora odgovoriti na to očitovanje Božjeg
milosrđa i sam biti milosrdan i milostiv.
Moramo biti zahvalni za Božje
milosrđe koje nam je iskazao, Otac u svome Sinu, i odgovorit na njega svojim
milosrđem prema potrebnima naše ljubavi i milosrđa. Samo tako stvaramo
ljudskiji svijet u kojem će vladati ljubav i milosrđe. Da, budimo milosrdni
kao i Otac nebeski koji daje da "sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da
kiša pada pravednicima i nepravednicima" (Mt 5, 45).
KRŠĆANINOV ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE
(9)
"NAROD SVEĆENIKÂ"
Isus izrijekom ne pripisuje svećenstvo ni
svome narodu, baš kao ni samom sebi. Ali on neprestano djeluje kao svećenik i
zamislio je narod Novog saveza kao svećenički narod. Isus se pokazuje svećenikom
prinošenjem svoje žrtve i službom riječi. Kod poziva učenika ističe ulogu
i njihova svećenstva, što svaki koji slijedi Isusa mora biti svjedok njegove
poruke (Lk 9, 60; 10, 1-16), uzeti svoj križ i slijediti ga (Mt 16, 24), tj.
piti iz njegove čaše (Mt 20, 22).
Kristovo svećenstvo je jedincato. On ga
podjeljuje svakom pojedincu koji želi sudjelovati na njegovoj svećeničkoj službi.
Službeno svećenstvo Crkve, ministerijalno i hijerarhijsko, u službi je
jednoga i drugoga.
* * *
Novi zavjet izbjegava samu riječ "svećenik"
da se izbjegne krivom shvaćanju pod utjecajem židovskog ili poganskog poimanja
svećenstva, jer tadašnji pojam svećenika nije u stanju izraziti novost kršćanskog
svećenstva. Samo se ime upotrebljava za opće svećenstvo, da se označi novo
postojanje kršćanina.
Naslov "kraljevsko svećenstvo"
temelji se na obećanju danom Izraelu na Sinaju: "Vi ćete mi biti kraljevstvo
svećenika." (Izl 19, 6) Ono se ostvaruje u potpunosti u novom Božjem narodu,
u Crkvi. Petar to jasno izriče dok navedeno mjesto primjenjuje na vjernike:
naziva ih "sveto svećenstvo" (1 Pet 2, 5), što sažima svu duhovnost kršćanskog
postojanja. U Isusu vjernici se prinose kao savršena žrtva Bogu i prinose Bogu
sve stvorenje.
U Novom zavjetu, u knjizi Otkrivenja, izrično
se pridaje svećenstvo svemu narodu. I to na tri značajna mjesta: na početku,
gdje se postavlja temelj gradnje knjige (1, 6); na početku svjetskog događanja,
gdje se ističe zadatak novozavjetnog svećenstva Božjeg naroda (5, 10); i na
svršetku, gdje se opjeva već pobjeda Božjega kraljevstva (20, 6).
Početak knjige Otkrivenja zvuči kao
velika liturgijska uvertira u knjigu. Ivan piše crkvama. Želi im milost i mir
od "Onoga koji jest i koji bijaše i koji dolazi i od sedam duhova što su pred
prijestoljem njegovim i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga, Prvorođenca od
mrtvih, Vladara nad kraljevima zemaljskim." Počinje trinitarskim pozdravom:
Oca, Duha Svetoga i Isusa Krista, Sina Božjega. I nastavlja: On nas "Krvlju
svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom i svećenicima (ili
‘kraljevstvom svećenika’) Bogu i Ocu našemu." (1, 4-6) Temelj i izvor svećeništva
Crkve je Isusovo svećeništvo koje se očituje u njegovoj žrtvi na križu. To
čini Crkvu kraljevstvom svećenika.
* * *
Na početku svjetskih događanja Ivan nas
prenosi u nebo i tu čujemo "pjesmu novu" koju pjevaju četiri bića i
dvadeset i četiri starješine s anđeoskim zborovima. U sredini imamo: "Učinio
si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima (ili ‘kraljevstvom svećenika’),
i kraljevat će na zemlji." (5, 10) Svećenstvo Božjeg naroda ima sveopći,
misionarski cilj: širenje Evanđelja, osvajanje svijeta za Evanđelje, širenje
Crkve Božje. Ta misijska zadaća Crkve je velika svećenička žrtva Bogu, kako
smo već vidjeli kod Pavla koji svoju misionarsku službu naziva žrtvom
ljevanicom (2 Tim 4, 6)
Otkrivenje na kraju donosi pobjedu
Jaganjca i u tu pobjedu je uključena i Crkva, vjernici koji s Kristom kraljuju
"tisuću godina". "Blažen i svet onaj koji je dionik tog prvog uskrsnuća!
Nad njim druga smrt nema vlasti; oni će biti svećenici Božji i Kristovi i s
njime će kraljevati tisuću godina". (Otk 20, 6) Ivan nam otkriva svećeničku
prisutnost u povijesti Crkve. Kršćansko svećenstvo posvećuje svijet i
povijest i ide prema svršetku vremena i dovršenja spasenja.
* * *
Jedini spis koji govori jasno i otvoreno o
Kristovu svećenstvu u Novom zavjetu je poslanica Hebrejima. Isus je Sveti Svećenik,
jedini Svećenik. Njegovo svećenstvo označava kraj starozavjetnog svećenstva.
Ono je ukorijenjeno u samo njegovo biće, istodobno je pravi čovjek i pravi Sin
Božji. Zato je i Posrednik u najvišem smislu, jedini i vječni Svećenik. U
njegovu svećeništvu temelji se svećeništvo Crkve. "Po njemu (Velikom svećeniku
Isusu) prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu." (Heb 13, 15) Izričito je rečeno ono
što je na različite načine rečeno o svećenstvu Crkve. Samo u zajedništvu s
Kristom, u njemu i po njemu, jedinom i Velikom Svećeniku, s njegovom
spasiteljskom žrtvom, ostvaruje se svećenstvo Crkve i Božji narod postaje "narod
svećenika".
CELESTIN TOMIĆ
>[SADRŽAJ]<