VERITAS - br. 2/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
KAKO BOG UBLAŽAVA PATNJU BOLESNIKA?
STRAH OD BOLESNIČKOG POMAZANJA
Milosrdni Bog koji toliko ljubi ljude da je čak uzeo čovječji lik, dopušta patnju i bolest. Svaka patnja pa tako i patnja bolesnih, dakle, ima smisla. Ona nije uzalud. Sam Isus je rekao da, onaj koji želi ići za njim, uzme svoj križ i da ga danomice nosi. Kršćanin nikad nije sam. Emanuel - s nama Bog, uvijek je tu - u sve dane do svršetka svijeta i pomaže nam nositi naš križ, daje nam snagu. Mnogi bolesni ljudi prihvaćaju svoju bolest i patnju upravo kao križ i ono što im daje snagu jest vjera u Krista čija nježnost i milosrđe mogu ublažiti svaku patnju.
* * *
I Stari zavjet potiče bolesnika da se uteče Bogu za pomoć. U knjizi Sirahovoj se kaže neka se onaj tko je bolestan prvo moli Bogu i prinese "blagomirisnu žrtvu", a zatim neka se obrati liječniku jer "i njega je Gospod stvorio". Stari zavjet shvaća bolest kao stanje nemoći, čak kao Božju kaznu čovjeku za njegove grijehe. Bolest i jest jedna od posljedica praiskonskog grijeha, ali to nikako ne znači da je svaki bolesnik grešnik.
Trostruko stanje čovjeka tj. fizička bolest, opsjednuće i fizička smrt - posebno je podvrgnuto utjecaju Sotone. Krist Gospodin je onaj koji nadvladava njegovo gospodstvo. Od početka do kraja svog javnog djelovanja Isus je iskazivao veliko milosrđe i ljubav prema čovjeku patniku. Liječio je bolesne i opsjednute, uskrisivao mrtve, opraštao grijehe. Njegovo suosjećanje sa svima koji trpe ide tako daleko, da se s njima poistovjećuje: "oboljeh i pohodiste me". Gospodin nije rekao: "kad pohodite bolesnog, to je kao da ste mene pohodili", nego upravo mene ste pohodili. Na nama je, dakle, da prepoznamo Isusa u svakom koji trpi - u bolesnom bratu.
* * *
Ono čime možemo ublažiti patnju bolesnima osim da ih posjećujemo i tješimo, jest molitva. Crkva 11. veljače obilježava Dan bolesnika. Tada je i dan BDM Lurdske. U Lurdu su mnogi bolesnici zadobili ozdravljenje. Marija, Isusova i naša majka sluša naše molitve i "jadikovke", i zagovara nas. Mi ljudi često jedni drugima želimo mnogo zdravlja, a pritom uglavnom mislimo na tjelesno zdravlje. Ali ono što je najpotrebnije onima za čije tjelesno zdravlje molimo, ali i svakom čovjeku, jest duhovno zdravlje. U duhovnu bolest koja je vrlo "rasprostranjena" po čitavoj zemlji, spadaju razni grijesi, mali i veliki, te nerijetko i nedostatak ljubavi prema Bogu, Ocu ljubavi koji je izvor svakog života i svake dobrote i koji, usprkos našoj nevjeri, ostaje vjeran.
On nastavlja na bolesnima naših dana svoju službu ljubavi i pomoći po molitvi i sakramentima. Sakramenat dobiva djelotvornost za spasenje po zazivanju imena Isusova.
* * *
Po sakramentu bolesničkog pomazanja Bog
ublažuje patnju bolesnih. On, vrelo milosrđa daje bolesnicima spokojnost, mir
i duhovnu snagu da kršćanski podnose tegobe, te im daruje oproštenje grijeha.
Tako liječi ponajprije duhovno-duševnu nevolju bolesnika, a to se vrlo često
povoljno odražava na sveukupan tijek bolesti. Primanjem bolesničkog pomazanja
bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom i smrću, pa tako pridonosi dobru svih
ljudi za koje se Crkva po Kristu prinosi Bogu Ocu.
Na žalost, mnogi ljudi ne koriste blagodat ovog sakramenta, jer misle da se taj sakramenat prima pred kraj ovozemaljskog života, kao "sakramenat umirućih". Ovo pogrešno shvaćanje vuče korijen još iz srednjeg vijeka, u kom se vjerovalo da se bolesničko pomazanje smije podijeliti samo nakon ispovijedi. Budući da se sakramenat pokore odgađao po mogućnosti sve do časa smrti da bi se izbjegla teška zadana pokora, sakramenat bolesničkog pomazanja pomicao se sve bliže smrti. Tako je u 12. stoljeću nastalo ime "posljednje pomazanje" što je utjecalo na to da se pomazanje sve više shvaća kao sakramenat umirućih. Iako je taj izraz prvobitno značio da ovo pomazanje slijedi nakon krštenja, potvrde i ređenja - dakle posljednje pomazanje, ljudi su ga se sve više počeli plašiti, umjesto da ga zavole.
Tek u ovom stoljeću dolazi do promjene imena u "bolesničko pomazanje". Sakrament produbljuje vrijednost trpljenja. Vjernik patnik tada može prihvatiti patnju kao nešto što dolazi od Oca ljubavi i tako može, s Kristom, u Kristu i po Kristu, postati suotkupitelj.
HENRIETA ZAJEC
>[SADRŽAJ]<