Ujutro, kad su se djeca probudila, i Jelena i Danica su bile vrlo zabrinute. Djeca, većina njih, imaju visoku temperaturu, neka povraćaju, a gotovo sva počinju nezaustavljivo plakati kad ih vozač autobusa pozdravlja i kaže im da se vraća bez njih. Nisu tako zamišljali svoj "put u Austriju". Mislili su da će samo malo biti daleko od svega onog užasa, od srpskih granata, od podruma, ali da će se morati na duže vrijeme odijeliti od svojih roditelja - nitko im to nije rekao. Sad je počeo opći plač i kuknjava. Nitko ne želi ostati, neki mole vozača da se s njim vrate, oni bolesni traže liječnika, a kolegice pomalo hvata panika: ni jedna ne zna njemački jezik, tridesetero djece im je povjereno, našle su se u posve nepoznatom dijelu Austrije, sedamdesetak kilometara daleko od Gradišća i - tu nitko ne zna hrvatski, osim jedne starije dame, koja je podrijetlom iz Bačke, ali ni ona ne zna toliko da bi im bila od velike pomoći. Gledaju me s molbom u očima: "Ana, ostani s nama! Ti bar znaš engleski, uvijek ćeš naći nastavnika engleskog koji će ti pomoći oko prijevoda, kako ćemo nas dvije s tolikom bolesnom djecom? Nitko nije znao da ćemo doći ovamo!"

U duši znam... od ovoga trenutka samo Bog zna da sam ovdje, a gdje to - ne znam, jer smo došli ovamo noću i ne znamo jesmo li na sjeveru, zapadu ili na jugu Austrije.

Predbožićno je vrijeme, i u zgradi i na ulicama, i u hotelu gdje svaki dan ručamo i večeramo - sve je već puno božićnog ozračja i samo to treba učiniti: sav taj sjaj i ljepotu Božića na neki način prenijeti, uliti u duše i srca naše djece i pokušati im vratiti osmjeh na lice i bezbrižnost u oči. Ovi dječaci i djevojčice su, do sada, pokazivali iznimnu nezainteresiranost za svu pažnju koju im domaćini žele iskazati, manje više su ravnodušni i na njihove darove, na kutije čokolade, meda, voća, na bilo što i bilo koga, jedino ih zanima - kad će se vratiti kućama i svojim obiteljima. Sve to postaje prava drama ako ih roditelji nazovu telefonom. Nakon toga - slijedi plakanje za "mojom mamom i tatom koji su pod granatama", plakanje koje se lančano širi od djeteta do djeteta, od sobe do sobe.

Uspavati ih nakon toga - jednostavno je nemoguće!

Vratili smo se iz hotela "Opitz" gdje smo večerali, djeca su potom igrala u holu kompjutorske igrice, i, onako, usput, predložila sam im da pođu sa mnom u jednu sobu i da mole krunicu. Nekoliko ih me je odmah slijedilo. Sjeli su oko stola, ja sam im dala jednu krunicu i pokazala kako se moli. I odmah im rekla da sami izaberu - što žele da im Bog učini - neka slobodno kažu. I tako... Svaku večer je sve više djece bilo oko mene, dok se već krajem prvog tjedna nije svih tridesetoro okupilo i u jednom prekrasnom ozračju molilo krunicu, pjevalo božićne pjesme i slušalo kako je Isus isto kao oni bio protjeran zbog nekih zlih ljudi, morao bježati, isto kao oni, u stranu zemlju i među strane ljude čiji jezik nije znao, i kako ih Isus sada vidi, čuje i voli, jer su mu svojom sudbinom potresno slični. Iz večeri u večer molitva je bila duža, sadržajnija i sabranija. Jelena i Danica mogle su malo odahnuti, cijela zgrada bi utonula u mir i tišinu, a iz jedne sobe se čulo skladno pjevanje, Zdravo Marija i zazivi da Bog čuva Hrvatsku, da istjera četnike iz Baranje, da njihovim mamama i tatama sačuva život i da se što prije vrate svojim kućama... Posebno dirljivo je gledati dječake, koji su tek ovdje naučili moliti, kako tijekom cijele krunice kleče, "jer onda bolje mole", kažu. A i zato da olakšaju muke braniteljima, koji su sad na zimi i snijegu, u rovovima.

Gospođe Linda i Renate, bračni par koji ima svoj dvorac, ravnatelj škole u kojoj smo smješteni, i cijelo mjesto s nama je svaki dan. U očima im čitamo radost što nama i našoj djeci mogu pomoći, dok šetamo ulicama (djeca se drže za ruke i idu dvoje po dvoje dok idemo u hotel i nedjeljom u crkvu) osjećamo kako nas ovi ljudi "imaju rad". Oni kažu da tek sad shvaćaju narav i pravo ozračje Božića, da se nakon svakog posjeta i boravka među djecom osjećaju i ljepše, i bogatije, i radosnije... Dolazi nam i jedna mlada žena udana za Hrvata, novinara "Slobodne Dalmacije", Željka Simunića, dolazi i Željko... Hilly, njegova žena me upoznaje s fra Zlatkom, hrvatskim misionarom u St. Pöltenu, i on nam postaje - sve! Posjećuje našu djecu, na tečnom, književnom njemačkom jeziku objašnjava našim domaćinima što se u Hrvatskoj zbiva, donosi djeci darove, i, još važnije, vijesti iz Hrvatske, jer može pratiti i hrvatski TV- program. S fra Zlatkom i Željkom Simunićem, u naš život ušla je prava radost i bogoljublja i domoljublja, o kojima nismo mogli ni sanjati. Dječaci obožavaju Željka, koji je s njima pravi partner u igri, a i fra Zlatka - zbog njegovog znanja o zbivanjima u Hrvatskoj.

Na Badnjak imamo posebnu radost... Svi smo se okupili u sobi za dnevni boravak učenika Škole (oni su otišli kućama za Božić) i - počela je božićna ispovijed. Fra Zlatko stavlja štolu oko vrata, sjeda na stolicu podalje od djece, i čeka ih na ispovijed - dakako, ako tko hoće. Najprije se ispovijedaju učiteljice. Djeca se ne mogu nagledati: i njihove učiteljice su kleknule pred patra, i ispovijedaju da su i one sagriješile te da su potrebne i njihovoga i Božjeg oproštenja... Nakon učiteljica - ispovjedili su se svi, osim onih najmanjih koji još nisu bili ni na prvoj pričesti. Potom slijedi - misa ponoćka - na hrvatskom jeziku. Plahta, čista i ispeglana na stolu, koji "glumi" oltar, svijeće uzete ispod božićnog drvca, cvijeće je uzeto također iz jednog božićnog aranžmana (Danica je sve to vrlo lijepo složila), a mi okupljeni oko fra Zlatka u isto vrijeme smo i sjetni i radosni. Sjetni, što nismo u svom gradu i na svojim ponoćkama, u svojim domovima, a radosni što čiste duše slavimo Božić na hrvatskom, s našim, hrvatskim božićnim pjesmama, što imamo priliku slušati Radosnu vijest na svom materinskom jeziku... Dječaci koji su i kod kuće ministranti i sad služe kod oltara...

Sami smo. Naši domaćini su se povukli i pustili da sami u zajedništvu s fra Zlatkom imamo nešto domaće i samo naše. Nakon mise, fra Zlatko i dječaci ne mogu se "odlijepiti" jedni od drugih. Pronalaze razloge da ga što duže zadrže, ali i on - da što duže bude s njima... Čestitamo si međusobno Božić s jednom, jedinom željom - sljedeći Božić dočekati u slobodnoj i međunarodno priznatoj, svojoj jedinoj domovini Hrvatskoj.

Subota je, između Božića i Nove godine. Na glavnom trgu mladi vjernici Eggenburga organizirali su pravu feštu za našu djecu: pjevaju, sviraju, rade svakakve trikove, prodaju kuhano vino, topli čaj, kuhane kobasice i tople krafne, a naša djeca pjevaju ono što najviše vole i znaju:"Stop the war in Croatia" (na engleskom) i "Zovi, samo zovi" - na hrvatskom. Dobivaju veliki pljesak - i dosta novca.

Uzimamo kuverte, Danica uzima ključ. Ja, u džepu, uzimam svoju krunicu i s ljubavlju i zahvalnošću, počinjem moliti...