>[SADRŽAJ]<
NEKA VAM JE I OVE GODINE BOŽIĆ!
ROMANTIKA I STVARNOST
Prošlostoljetne 1989. godine napisao sam svoju prvu pjesmu po narudžbi. Zamolili su me da napišem nešto što će se govoriti tijekom akademije na blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. Napisao sam pjesmu i nazvao sam je Bezgrešnoj. Tu pjesmu smatram jednom od svojih najboljih i veoma sam zahvalan što je meni povjereno da je zapišem. Drugima se također dopala. I tada, za vrijeme prve izvedbe, ali i kasnije. Čak je i uglazbljena u dvije različite verzije.
Nakon akademije, te prošlostoljetne 1989. godine, jedan dragi čovjek i moj dobar prijatelj savjetovao me je da se okanim pisanja po narudžbi i da ne dopustim da se pretvorim u prigodničarskoga pjesnika. Poslušao sam ga i do danas ne pišem ništa po narudžbi, osim kad me ljudi zamole.
Tako su me, na primjer, zamolili jedne godine da napišem tekstove koji će biti izvedeni tijekom programa uoči polnoćke. Nevoljko sam pristao, ali zamolili su me ljudi čija marljivost i predanost Crkvi toliko zadivljuje da ih se ne može odbiti.
Program je bio veoma jednostavan. Najprije se imalo pročitati kratko razmišljanje o Božiću. Tipična jednostavna meditacija o tome što Božić znači nama, danas. Nakon toga je uslijedila popijevka koju je otpjevao zbor mladih.
Drugi tekst koji se čitao bilo je razmišljanje o hrvatskim pučkim božićnim popijevkama, preuzeto iz knjige poznatoga teologa. U kratkom tekstu su naglašene samo neke stvari iz bogatstva koje u sebi nose hrvatske pučke božićne popijevke. Molim vas, poslušajte ovoga Božića sadržaj tih popijevki i neka vas prožmu osjećaji miline i zahvalnosti što ste baštinici duha koji je tako pjevnim melodijama i jednostavnim riječima izrazio najdublje istine vjere i najbitnije poruke Božića. U božićno vrijeme kršćani raspjevanom radošću svjedoče nadu koja je u njima. I zato je Božić lijep. Božić koji se ori iz svih grla.
Dakako da je na kratkoj priredbi prije polnoćke uslijedila još jedna božićna popijevka koju je čarobno predvodio zbor mladih.
Dvoje sljedećih sudionika pročitalo je po jednu pjesmu dvojice poznatih hrvatskih pjesnika, a nakon treće popijevke uslijedio je četvrti govorni dio. Razmišljanje o tome kako bismo se mi ponašali da smo se zatekli one božićne noći u Betlehemu.
Vjerujem
da ste se i vi, premda samo slušate nabrajanje programa priredbe, donekle
uspavali monotonijom sadržaja. Nas trojica, koji smo pripremali program, to smo
i htjeli postići. Izabrali smo sporije popijevke i monotonije čitače koji su
trebali ljude, udobno smještene u toploj crkvi, uspavati, kako bi jače
doživjeli ono što se imalo dogoditi za vrijeme čitanja četvrtoga teksta.
Osim sudionika programa koji su se nalazili oko oltara i koji su se izmjenjivali u čitanim ili pjevanim dijelovima još je jedan čovjek bio angažiran. On se nalazio među ljudima, u sredini crkve, s desne strane. Čovjek kojega nitko nije poznavao u tom gradu. Običan mladić koji ničim nije izazivao pozornost. Sve do trenutka kad je nastupio.
Dugo smo, pripremajući prigodni božićni program, tražili pogodnu osobu koja bi htjela i mogla napraviti ono što smo naumili da izvede. Konačno smo pronašli Josipa, tog mladića koji je cijelo vrijeme bio među ljudima, u sredini crkve, s desne strane, koji je pristao sudjelovati u programu.
Čitač je, kako rekoh, čitao tekst koji se pita kako bismo mi postupili da smo se našli one božićne noći u Betlehemu. Pitao se bismo li pružili utočište svetoj obitelji, bismo li za njih našli mjesta u svom domu, u svojim srcima i u svom životu, bismo li suosjećali s njihovom patnjom, bismo li im donijeli darove i bismo li išta učinili da spriječimo kralja Heroda u krvavom pohodu. Nakon svakog čitačevog pitanja, a bilo ih je prilično, Josip je iz sredine crkve, najprije tiho, a onda sve jače i jače, vikao kako je to što se čita besmisleno jer da onaj tko želi pomoći Isusu u božićnoj noći ne treba misliti kako bi bilo da je bilo biti u Betlehemu, nego se treba okrenuti oko sebe i vidjeti ljude ratom prognane koji su već svima počeli smetati, izgubljenu mladež koju zaobilazimo, bračne parove koji se izbacuju iz podstanarskih stanova kad postanu roditelji, pokolj nevine dječice svakodnevnim pobačajima, samoubojice razočarane u životu i ljudima, otpuštene i radnike bez plaće, obespravljene, gladne starce i zapuštenu djecu.
Čuvši Josipa kako viče ljudi su najprije ostali zapanjeni, a onda su počeli negodovati protiv njegovih riječi, glasno ga ušutkavati, a jedan ga je muškarac pokušao i izgurati iz crkve. Josip se potom primirio ostavši u crkvi, a ljudi su se malo odmakli od njega.
Za vrijeme propovijedi svećenik je objasnio da je sve to bio dio programa i da slaviti Božić znači prepoznati neprihvaćenog Isusa u današnjim neprihvaćenim i prezrenim te njima pružiti pomoć. Jer Božić nije romantična večer nego poticaj da se susretnemo sa stvarnošću te da svojim življenjem nasljedujemo Isusa, koji je Krist. Onoga Isusa koji je rekao da njemu činimo ono što učinimo bilo kome od njegove najmanje braće i sestara.
S tim mislima želim da vam Božić bude i ove godine.
NIKOLA KUZMIČIĆ