>[SADRŽAJ]<
SIMBOL KRALJEVSKE I BOŽANSKE OSOBE
ZVIJEZDA
Piše: CELESTIN TOMIĆ
Mudraci se raspituju u Jeruzalemu: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda (izvorno en anatole - u izlasku sunca, na istoku) pa dođosmo pokloniti mu se." I kad su doznali za Betlehem, pođoše i gle, "zvijezda kojoj vidješe izlazak (en entole - u izlasku sunca, u zoru) iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete." (Mt 2, 2. 9)
Pokušalo se pojavu zvijezde protumačiti astronomski. Bila bi to jedna repatica (komet) koja se postavlja povrh jaslica od Giottovih vremena. Mnogi su mislili da se radi o Halleyevom kometu koji se pojavljuje svakih 76,3 godine i stvara tjeskobu i paniku. Ali Matej govori o "zvijezdi". Kepler (1571-1630) misli da se radi o konjunkciji Jupitera i Saturna u zviježđu Ribe, što stvara dojam nove "zvijezde" (Nova). Ta je konjunkcija bila 7. godine prije Krista, što je vjerojatno godišnjica Isusova rođenja, i ponovila se triput: 29. svibnja; 4. listopada i 5. prosinca. Jupiter je zvijezda vladara svijeta, simbol rimskog carstva; Saturn je simbol Palestine; Zviježđe Ribe označava novi eon, posljednja vremena, zlatna vremena.
"Vidjesmo Zvijezdu njegovu" (Mt 2, 2. 9)
Danas se redovito tumači zvijezda kao simbol kraljevskog i
božanskog dostojanstva. Simbol je poznat u svim velikim religijama svijeta.
Značajna je simbolika "zvijezde" u grčko-rimskom svijetu u kojemu nastaje
Matejevo evanđelje.
Od 5. stoljeća prije Krista zvijezda, znak božanstva, prikazuje se na glavama dioksura, božanskih blizanaca, Kastora i Poluksa. Ubrzo potom zvijezda postaje znak božanstva na helenističkim i rimskim vladarima, na novcu i na vazama. Prvi smrtnik sa zvijezdom i s dva dioskura sa strane bio je Aleksandar Veliki. Seleukovići i Ptolomejevići naslijedili su golemo Aleksandrovo carstvo, prvi u Siriji i Maloj Aziji, drugi u Egiptu. Vladari nose na čelima zvijezdu kao znak božanstva. Oslovljava ih se kao dioskure: spasitelj, dobročinitelj, objava boga (epifanes). Za razliku od bogova koji stanuju u dalekom Olimpu, koji niti čuju niti vide čovjekove probleme niti se za njih brinu, oni su prisutni, nalaze se usred naroda. Tako Antioh IV. Epifan (175-169), prvi progonitelj vjernog izabranog naroda, nosi na čelu zvijezdu, kao božansko očitovanje.
Jednako kod Rimljana. Zvijezda Venera vodi Eneju od Troje do Rima. Od 48. prije Krista na novcu je prikazana Venera sa zvijezdom u kosi.
Cezar se pojavljuje prvi sa simbolom zvijezde, a Caesaris astrum ili sidus julium (zvijezda Cezareva ili zvijezda Julija) nalazimo na novcu, na pečatima i slikama. Malo nakon Cezarove smrti, 44. godine prije Krista, pojavio se komet tijekom sedam dana vidljiva po svoj zemlji (Plinije). Narod je tu pojavu povezao s umorstvom Cezara i kao znak da je ubrojen među nebesnike.
Od 17. godine prije Krista i božanstveni August se prikazuje sa zvijezdom iznad glave. Jednako car Tiberije iznad glave ima zvijezdu svoga pobožanstvenjenog roda Julija.
U židovstvu se pojavljuje zvijezda, kao znak kraljevske vlasti i dostojanstva, povrh glave Aleksandra Janeja (103-76. pr. K.). Od 37. godine Herod Veliki se prikazuje među dioskurima sa zvijezdom, znakom kraljevskog dostojanstva. I Bar Kohba (132-135), začetnik Drugog židovskog ustanka, nosi časni naslov "Sin zvijezde" i kuje novac sa zvijezdom nad hramom. Budući da je bio lažni Mesija, Židovi će ga prozvati Bar-Kosba, "Sin laži".
U židovskim midrašima (poučno rabinsko izlaganje Biblije) zvijezda igra veliku ulogu. Kad se rodio Abraham dođoše zvjezdoznanci pred kralja Nimruda i rekoše mu: "Terahu se rodi sin. Izašla je zvijezda i progutala četiri zvijezde neba." I u drugom čitamo: "U noći, kad se Abraham rodi, velika zvijezda dođe od izlaska sunca i preleti nebo." Slično govore o velikom svjetlu na dan rođenja Izaka, Mojsija i drugih vođa naroda.
Zvijezda kod Mateju je isto simbol kraljevske i božanske vlasti. To Matej izričito kaže: mudraci vidješe zvijezdu - simbol kralja-Boga; iđaše pred njima, pokazujući im put "židovskom kralju"; zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše Dijete - završava svoju simboliku povrh Djeteta.
Matej ističe: "zaustavi se nad Djetetom", znači da je to istiniti Kralj s kojim započinje novo, posljednje vrijeme, novo doba. Grčki, rimski i židovski kraljevi nestaju, ostaje samo Dijete koji je doista istiniti i Kralj i Bog, istiniti i pravi Spasitelj, Dobročinitelj, Objava Boga, prisutni Bog. Mudraci mu se poklone kao pravom Bogu.
Drevno proroštvo govori: "Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže." (Br 24, 17) Zvijezda i žezlo su simboli kraljevske vlasti. Objava "zvijezde" mudracima, ne samo što ostvaruje to drevno proroštvo nego ga neizmjerno nadilazi: Dijete kojemu se klanjaju nije samo Kralj nego i Bogojavljenje, pravi Bog, Spasitelj svijeta.
Kako će ostvariti svoje kraljevstvo pokazuje Kalvarija: kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće, kroz pashalno otajstvo kojim započinje eshatološko vrijeme, posljednja vremena. Zato i na križu stoji isti naslov: "Kralj židovski". Taj naslov, koji je dolaskom mudraca uznemirio Heroda i sav Jeruzalem, tako će i u ostvarenju kraljevstva uznemiriti Pilata i židovsko službeno predstavništvo, glavare svećenički i pismoznance (Mt 27, 37).
DJELIMA LJUBAVI STVARA SE CIVILIZACIJA LJUBAVI (7)
RJEČNIK LJUBAVI U BIBLIJI
Tema ljubavi privlači pažnju pjesnika i filozofa, posebno sociologa, koji istražuju razne oblike i utjecaj ljubavi na rast djeteta, kao i njezine međuosobne i društvene oblike. Prisutna je u svim religijama. U kršćanstvu zauzima središnje mjesto, kako u teološkim raspravama, tako i u životu.
U Bibliji je ljubav Boga i Krista prema čovjeku izražena različitim riječima, slikama, usporedbama. Već smo se upoznali s dva izričaja božanske ljubavi prema čovjeku u hebrejskoj Bibliji: rehem i hesed.
U Bibliji riječ ljubav izriče
riječ ahabah i ahab - ljubav i ljubiti. Izražava odnos muža i
žene (Post 24, 67), roditelja i djece (22, 2), gospodara i sluge (Izl 21, 5),
prijateljski odnos (1 Sam 18, 1.3) i općenito odnos prema bližnjemu (Ps 38,
13). Uvijek uključuje djelatnost u korist ljubljene osobe. U teološkoj
upotrebi izražava brigu Boga za čovjeka i zapovijed ljubavi čovjeka prema
Bogu.
Ljubav Boga prema Izraelu i prema čovječanstvu posebno je naglašena u knjizi Ponovljenog zakona. Jahve ljubi svoj narod i "drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima." (7, 7s; 10, 15; 23, 6) Jahve ljubi "sve narode" (33, 2).
Ljubav Boga prema svom narodu i prema narodima svijeta je očinska briga. Hošea uvodi novu značajku Jahvine ljubavi prema svojem narodu, to je ljubav Zaručnika prema svojoj Zaručnici. I to nije samo neka metafora, nego stvarnost koju prorok svjedoči i dramom svoje bračne ljubavi. (Hoš 1-3)
Ljubav čovjeka prema Bogu izražena je kao dužnost i zapovijed. Molitva koju svaki vjerni Židov tri puta na dan moli započinje riječima: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" (Pnz 6, 4s)
Ljubav prema bližnjemu, koji je naš "brat" (usp. Post 4, 9), imamo izričito naglašenu: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve." (Lv 19, 18) "Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga." (19, 34; Pnz 10, 18)
Ljubav Božju prema svojem narodu izriče izabranje (bhr) (Pnz 7, 6s) i svrha mu je očitovanje Božje slave (26, 19). Ali čovjek može izabrati idol, kojemu služi (Iz 1, 29; Suci 10, 14).
Židovski mudraci koji su prevodili Sveto pismo na grčki jezik (3. na 2. stoljeće prije Krista), bili su u muci kako prevoditi hebrejsku riječ "ljubav" na grčki jezik, budući da ljubav u Bibliji ima drugačije značenje nego u grčkoj kulturi i mentalitetu. Prevoditelji rijetko upotrebljavaju eran (eros), što označava strastvenu, opojnu, seksualnu ljubav ili mistični zanos u misterijskim religijama. Izbjegavaju i filein (filia), što izriče osjećajnost, naklonost, želju za osobnim odnosima. Prevladava agapan (agape), koja je u grčkom klasičnom "bezbojna", bez primisli i bez posebne nijanse, i daju joj novi biblijski sadržaj: ljubav Boga prema svom narodu i prema čovjeku i odgovor čovjeka svojemu Bogu.
Novi zavjet nastavlja u tom smjeru. Nikad ne susrećemo riječ eran, rijetko i filein, samo kad izriče međuosobne prirodne odnose. Redovito riječ ljubav se izriče s agapan-agape (ljubiti-ljubav).
Njome se izriče Božji bitak, kao i odnos Boga prema čovjeku i odnos među kršćanima. Kao: "Bog je ljubav" (1 Iv 4, 8. 16). Utjelovljenje i Isusova spasenjska žrtva je očitovanje Božje Ljubavi (3, 16). Ljubav je iznad vjere i nade (1 Kor 13, 13). Ljubav ujedinjuje sav spasiteljski naum: polazište je Očeva ljubav prema Sinu (Iv 15, 9), ona se očituje u Sinu koji polaže svoj život za spas ljudi (r. 13 s), ona je nova zapovijed otkupljenog i spašenog čovječanstva (r. 10).
Ljubav povezuje Boga i čovjeka, čovjeka i Boga i s braćom, u Kristu Isusu u njegovu Duhu (Rim 5, 5; 15, 30). Ona uključuje i zle i dobre, pravedne i nepravedne, i same neprijatelje (Mt 5, 43-48)
Božju ljubav više nego riječima Biblija označava slikama. Bog stvara čovjeka na svoju sliku, što je znak njegove ljubavi prema čovjeku; određuje mu počinak sedmog dana da doživi svoje božansko postojanje. (Post 1, 1 - 2, 4) Po drugom izvještaju stvaranja, Jahve, kao spretan lončar, mijesi čovjeka iz praha zemaljskog, i kao spretan kirurg, vadi mu rebro i stvara ženu. (Post 2, 18, 22). Kao vrsni krojač kroji odijelo za čovjeka grešnika (3, 21), blag se očituje u svojim sudovima (3, 9-19). Sve su to dražesne slike-antropomorfizmi, koji nam otkrivaju ljubav Boga našega.
U izlasku iz Egipta pokazuje se kao Svevladar, koji zapovijeda faraonu da pusti narod, a opet prema svome narodu pun je sućuti i ljubavi. Na Sinaju pokazuje se kao Zakonodavac, na putu kroz pustinju kao vođa i spasitelj.
Kod prorokâ je ljubav Božja prema svojem narodu jače izražena. Kod Hošee pojavljuje se kao zaljubljeni Zaručnik prema nevjernoj Zaručnici-Izraelu. U Izaiji kao vinogradar (Iz 5), kao uzvišeni Gospodin, ali koji suosjeća sa svojim narodom.
U Novom zavjetu Bog je Otac Isusa Krista ali i kršćana. Očitovanje Božjeg očinstva je nešto bitno u Novom zavjetu kao i u kršćanstvu. Isus se pojavljuje kao Kralj i Sudac, ali i kao Pastir i Zaručnik svoje Crkve. Ivan u svojim poslanicama govori o ljubavi Boga dražesnim slikama, kao i Pavao u pjesmi ljubavi (1 Kor 13)
Jezikom ljubavi u raznim nijansama prožeto je sve Pismo.
CELESTIN TOMIĆ