F. M. Dostojevski: "Zločin i kazna", IV., 4., Znanje, 1975., str. 295.

Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! (Mt 21,31) - izrekao je Isus jedno od svojih mnogobrojnih obrtanja gledišta (ovoga) svijeta u korist prezrenih i odbačenih. Prednost grešnika pred oholim farizejima, prednost nesretnika koje guše vlastiti okovi, prvenstvo onih koji su žedni obraćenja. Zbog njih je, najviše, Krist i došao.

Nije čudno da se književnopovijesni motiv "zločinca i bludnice" pojavio u književnika kršćanskoga nadahnuća. U onih prozaista koji brane prezrene i unižene, i raskrinkavaju moćne i ugledne. Tako su učinili francuski književnik Victor Hugo u "Jadnicima" i ruski prozaist Fjodor Mihajlovič Dostojevski u "Zločinu i kazni". Oba djela možemo uvrsti među najznačajnije romane devetnaestog stoljeća.

Premda se Hugo nešto eksplicitnije oborio na moćnike ovoga svijeta, na vlasne, bogate, utjecajne, ugledne, nego što je to učinio Dostojevski, obojica su izvanredni branitelji siromašnih, uniženih i povrijeđenih, odnosno, "jadnika" u mnogom smislu te riječi.

U "Jadnicima" je zločinac - odbjegli robijaš Jan Valjean, a bludnica - majka pokćerke Valjeanove - Fantina. U "Zločinu i kazni" zločinac je - dvostruki ubojica Raskoljnikov, a bludnica - njegova buduća ljubav Sonja Marmeladova. Svi su oni ključni protagonisti romana, osim Fantine, koja je, donekle, sporednija.

U oba romana duboko suosjećamo sa "zločincem i bludnicom", vidimo u njima žrtve društva i poretka, dapače, rijetka ljudska bića u neljudskoj okolini. Cijenimo njihovu ljubav i nesebičnost. Obrćemo logiku etiketiranja, umjesto da osuđujemo i bacamo kamen, afirmiramo njihovu ljudskost.

Radnje se zbivaju u devetnaestom stoljeću prvobitne akumulacije kapitala i okrutnog osiromašenja, likovi su bačeni u granične situacije bijede i u nepodnošljive dileme - još i danas česte, osobito u trećem svijetu!

Oboje, i Fantina, i Sonja Marmeladova nevine su žrtve zlog društva. Izrazito romantične i idealizirane figure (Hugo karikira likove do utjelovljenoga dobra i zla, čak i Dostojevski često idealizira svoje junakinje). Fantina postaje bludnica da bi spasila svoju kći, isprva je tijelo prodavala doslovno!, prodajući zube, itd.; Sonja se mučno žrtvuje da bi spasila svoga oca i njegovu obitelj. I jednu i drugu krajnja bijeda, očaj i ljubav prema bližnjima tjeraju u prostituiranje. Bludnice su tijelom, a dušom - gotovo svetice. Krajnje su nesebične i poštene, plemenite i suosjećajne... Književnici su ispod etikete "bludnica" razotkrili drugačiji (pa i suprotni) sadržaj od onog koji im pripisuje svjetina i pokvarena mašta mogućnika.

Hugov Veljean je isto tako idealiziran lik, pa je nevin od samog početka: ukrao je kruh da nahrani djecu i tako nekriv postao robijaš, i premda je robija prijetila da od njega napravi opasnog bešćutnika, nakon obraćenja njegovo je ishodište postalo sasvim dobroduho. Rese ga sve moguće vrline od nesebičnosti do poštenja. Takvoga društvo i poredak (inspektor Javert) proganjaju kao odbjeglog robijaša. Sude čovjeka po ovjekovječenoj etiketi, a ne po njemu samom.

No, Raskoljnikov nije tako pravocrtan i nedvosmislen kao Valjean. Tu počinje razlika između romantične karakterizacije Hugoove, i realistične u Dostojevskog. Jer Raskoljnikov je zaista dvostruki ubojica, on je uistinu teško zgriješio. Dostojevskog ne zanima vječni i idealni bezgrešnik kojega društvo nepravedno proganja. Njega preokupira zbiljski čovjek, grešnik od krvi i mesa, i potencijalni obraćenik. No, čak i takav, lik ubojice je idealiziran! Raskoljnikov je izuzetno nesebičan, suosjećajan i plemenit čovjek, Dostojevski želi da ga čitatelji zavole, da se identificiraju s njime. Raskoljnikov je poniženi siromah i žrtva kao i Sonja, Fantina i Valjean, ali on je proturječan i konkretan, posjeduje i negativne osobine, više je žrtva društva preko svojih unutarnjih opsesija i ideoloških zabluda, nego od same vanjske okoline.

Premda i Hugo svoga robijaša stavlja na kušnje i, bar jednom, u tešku unutarnju dramu (približava ga Raskoljnikovu), ipak Valjean prečesto ispada idealiziran i blijed naspram stalne, silovite, bogate i opipljive duševne dinamike Raskoljnikova.

Mnogi likovi kod Dostojevskog titraju duševnom dramom, dišu konkretnim (proturječnim i mnogosmislenim) životom. Ne dobivamo površne i statične junake-svece, već ljude u složenu i dinamičnu razvoju. A upravo nas to približava književnosti koja ponire dublje u mogućnost onog bitnog u Kristovoj Radosnoj vijesti, u mogućnost obraćenja.

Odatle ni Hugovi kršćanski antiformalizam i otvorenost Kristovoj novosti ne sežu tako daleko kao u Dostojevskoga. U Dostojevskoga je obrtanje gledišta (ovog) svijeta u korist prezrenih i odbačenih - dublje i konkretnije, a izvanjska je etiketa "zločinac" još više dovedena u pitanje.