Prolazeći neki dan kraj Maksimirske šume, začula sam najednom neko stenjanje i prigušeni zov upomoć. Pošla sam u pravcu tog vapaja i ugledala jednog čovjeka kako leži na rubu šume, na mokroj i blatnoj travi, posutoj granjem, trnjem i trulim lišćem. Čovjek pruža ruke prema meni, i ja spontano pružim svoje da bih mu pomogla u nastojanju da ustane.

To ide vrlo teško. On, iako je sama kost i koža, težak je, nespretan - jer je potpuno pijan. Grčevito se hvata mojih ruku, pokušava se osoviti na noge, ali mu to ne uspijeva ni uza svu moju asistenciju. Kada sam ga, konačno, uspjela malo podići, on začas ponovno pada, jer nikako da koordinira svoje pokrete i bezuspješne pokušaje. Već mi je, tako reći, strgao obje rukavice, toliko se grčevito drži mojih ruku. I tako povuci-potegni nekako ga uspijevam dogurati do prvog kandelabra. On ga obuhvati objema rukama, i kad ga nije uspio "iščupati iz korijena", odustaje od tog pokušaja, pa teturajući i oslanjajući se na mene, opet se sruši - ovaj put na klupu. Ja sjednem pored njega i podupirem ga kako se ne bi ponovno srušio na zemlju, u blato i trnje.

Sjedi on tako, klima se, uzdiše i stalno mrmlja: "Ja nis niš kriv… oni fakini tam.”" Iz njegovog nerazgovjetnog mrmljanja mogla sam razabrati da su ga "tam oni fakini" pozvali na piće, da on "ni štel prihvatiti", ali bilo je očigledno da je najzad popustio, zanemario i glas razuma i glas savjesti, i ne želeći se suprotstavljati napasti, pošao linijom manjeg otpora i prihvatio čašice užitka.

Na njegova stalna i uporna ponavljanja da on nije "niš kriv", ja sam ipak primijetila: "Meni se čini, sused, da ste vi dobro potegnuli!"

"Ja, Bog ne daj, ni kaplice!… oni fakini… tam… znate!"

Znam da se jadan trsi da za svoju slabost i grijehe optuži "tam nekakve fakine". Ja ga u sebi čak i opravdavam, jer znam da ljudi, i oni najtrjezniji, žele uvijek naći opravdanje za sebe, a optužiti druge za vlastite grijehe, slabosti i propuste. Dok ja tako razmišljam, kao pratnja tim mojim gorkim razmišljanjima, čuje se mrmljanje, sad polušapat, sad vika mog susjeda, koji me pošto-poto želi uvjeriti da je trijezan.

Najednom se zagleda u mene mutnim, izmučenim očima isprebijanog psa, pa mi teškim jezikom promrmlja: "Je, gospođo, kak ste vi jedna dobra gospođa!" Kao da mi tom galantnom izjavom želi baciti "pijesak u oči" i uvjeriti me i dokazati mi, usprkos bjelodanim činjenicama, da on zbilja nije ništa kriv i da uopće nije pijan.

Jadan "moj pijanac", ipak mu je kroz vinske magle doprlo do svijesti da mu je netko pomogao i da mu treba zahvaliti.

I dok tako sjedimo, on monologizirajući, a ja razmišljajući, stiže autobus. Bilo je potrebno mnogo pruženih ruku da ga ubacimo u autobus i sigurno smjestimo.

Po povratku s te šetnje ispričala sam svojim kćerima ovu zgodu s pijancem. One su, snebivajući se, ovako reagirale: "Mama, jako si nerazumno postupila. Znaš kakvih sve ljudi ima danas. I trijezni su opasni, a kamoli pijanci. Dobro da umjesto tih pijanih komplimenata ‘dobra gospođa, lijepa gospođa’, nisi dobila ‘lijepe batine’."

Ja odgovaram, i sama se čudeći svojoj nerazboritoj hrabrosti: "Čula sam zov upomoć, pa sam odmah, spontano pružila ruke, ne razmišljajući o eventualnim nezgodama."

Ali sam poslije razmišljala o "svom pijancu" i o mnogima njemu sličnima. Pitala sam se koliko bi tu trebalo pruženih ruku, karitativnih ustanova, bolnica, ustanova socijalne skrbi i drugih vidova pomoći, da se svim tim jadnicima pomogne.

Ima jedna kineska poslovica, koja kaže: "I put oko svijeta počinje jednim korakom".

I ja sam, evo, za početak pružila ruku.