MALENIMA

ZABORAVILI MALOG ISUSA U HRAMU!

MAJČINE SUZICE

Po povratku iz Egipta, kad Isusu bijahu tri godine, Sveta obitelj nastanila se u pokrajini Galileji, u skromnoj kućici u gradu Nazaretu, iz kojeg je bila Marija, majka Isusova. Dani su prolazili, godine se smjenjivale, a maleni Isus rastao okružen brigom i ljubavlju svoje majke i svoga poočima. Igre mu bijahu nestašne k’o i njegovih vršnjaka.

Isus je volio boraviti i uz Josipa. Veselilo ga je promatrati kako poočimove vješte ruke iz neuglednog komada drveta izrađuju lijepe i korisne predmete. Mnoge bi sate proveo u pozornu gledanju i u neumornom ispitivanju: Zašto ovo? Kako ono?, a Josip bi strpljivo odgovarao na mnoga pitanja, tumačio, pokazivao i usput nježno grlio dragog dječaka. Kad je Isus malo poodrastao i sam je pokušao, uz nadzor i uz Josipovu pomoć, ponešto izraditi od ostataka što mu ih je Josip davao. O, kako je tada radostan trčao majci, noseći joj grubo obrađenu drvenu žlicu, poveliku vješalicu za odjeću ili neki predmet kojem je ime i svrhu samo on znao. A majka bi se uvijek silno obradovala daru koji joj je baš bio silno potreban.

Marija, majka njegova, nije mogla zamisliti ni jedan trenutak bez njega. S prozora bi pratila igru u dvorištu, ili odlazila u radionicu noseći suhih smokava i vode s izvora za okrepu svojim marljivim poslenicima. A kad bi Isus s djecom otrčao u maslinike, uspinjala bi se na brežuljak iznad kuće i, zaklanjajući oči od sunca, nastojala nazrijeti gdje li je sad dragi Isus.

* * *

Svake su godine Isusovi roditelji o blagdanu Pashe odlazili s hodočasnicima u Jeruzalem. Kad je Isus navršio dvanaest godina, povedoše i njega. Od silnog uzbuđenja dječak čitavu noć nije mogao oka sklopiti i činilo mu se da zora nikad nije tako sporo dolazila. Majka nije uspijevala odgovoriti na sva pitanja kojima ju je zasipao Isus dok mu je pomagala odjenuti se i pripremiti sve što je potrebno za put.

Marija nikada do tada nije svog sinka vidjela tako sretnog. Oči su mu se žarile, a rumeno lice blistalo; sav je treperio od nekoga nutarnjega sretnog nemira i iščekivanja. Neprestano je, pjevušeći, ponavljao: Idem u Jeruzalem! Idem u Jeruzalem!

Dane u Jeruzalemu proveli su u molitvi, izvršavajući hodočasničke zavjete i prinoseći darove u Hramu. Isus je blistao od radosti. Josip mu je, vodeći ga ulicama, pokazivao grad, pričajući mu o slavnoj prošlosti otaca. Ipak, Isus je najradije i najviše s roditeljima boravio u Hramu.

No, minuše dani njihova boravka u Jeruzalemu i zajedno s rođacima i ostalim hodočasnicima uputiše se u svoj Nazaret. Misleći kako je Isus negdje s rodbinom i ne želeći ga siliti da se stalno drži uz njih, Josip i Marija nisu ni primijetili kako je dječak ostao u Jeruzalemu. Nakon dana hoda, vidjevši da ga nema, počeše ga najprije tražiti među rodbinom, potom kod znanaca, a na kraju i među ostalim hodočasnicima. Ne našavši ga, silno se zabrinuše i žurno krenuše natrag u Jeruzalem.

* * *

O, kako je Marijino srce drhtalo strahom. Ni pogled na Josipa nije ju mogao umiriti, jer je i on, do sad uvijek smiren i sabran, sav strepio i užurbanim korakom grabio kamenim putem.

Kako li su dugi bili sati povratka! Jeruzalem se činio puno dalje nego li dosad. Marija nikako nije mogla smiriti svoje uplašeno srce i, ne mogavši više, gorko zaplaka, a suze kapahu u prašinu pored kamenog puta; suze žalosne, zabrinute i neutješne Majke Marije.

Kad konačno stigoše u Jeruzalem, pohitaše najprije u Hram, da zamole Svemogućeg i Sveznajućeg da ih uputi gdje da potraže svoje Dijete. Kad, gle, u Hramu Isus sjedi među učiteljima. Sav ozaren sluša ih i postavlja im pitanja, pitanja od kojih umni starci ostadoše zatečeni. A Isus, svejednako uz mudra pitanja, sam njima još mudrije odgovara. Oko njega okupljeni slušatelji začuđeno vrte glavama, čudeći se i diveći mudrosti i bistrini ovog djeteta, iz kojega izbijaju neodoljivi sjaj, blagost, dobrota i ljubav.

I njegovi roditelji ostadoše u mah zatečeni, nekako zbunjeni, a onda se majka prenu. Još uplakana, pritrča mu, zagrli ga i blago mu reče: "Dijete moje, zašto nam to učini! Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili." A Isus se zagleda svojim, poput neba dubokim, očima u majčine zaplakane oči i reče joj: "Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?" Reče to, podiže se, pozdravi smetene učitelje i pruživši roditeljima ruke poslušno s njima ode iz Jeruzalema.

* * *

Roditelji ne razumješe Isusovih riječi u Hramu, te su sada šutke hodali razmišljajući što bi to trebalo značiti: Biti mi je u kući Oca moga!

Marija je tiho zahvaljivala svemogućem Bogu što Isusa nađoše živa i zdrava i u srce brižno pohranjivala svaki minuli trenutak, spremajući svaki događaj kao blago, neprocjenjivu dragocjenost. Isus je išao između njih, radosno razgledajući oko sebe. Odjednom zastane, obiđe ih i otrča do ruba puta i za tren se vrati, noseći u rukama čudno rascvjetalu travu.

"Vidi, mama, ovog nije bilo kad smo dolazili! Kao da je trava procvala zlatnim suzama. Pogledaj!" Pruži Isus majci krhke vlati i zagledavši se u njezine oči ugleda suze. "Mama, pa to su tvoje suze na ovoj travi! Vidiš kako te moj Otac voli. Tvoje suze straha i brige za mnom pretvorio je u prelijepu travu, a ja ću joj dati ime. Nek se, nek se zove Majčine suzice!"

>[SADRŽAJ]<