- Gospodine, tu unutra - pokazujući pritom rukom svoj trbuh - nešto kruli. Ne bi li nam dao malo kruha?

Isus se nasmiješi i reče:

- Svakako, svakako. Ipak, za pokoru ćete prije toga ponijeti svaki po jedan kamen do onoga potoka tamo dolje. Moj će vam Otac tada providjeti nešto i za jelo.

Ivan, mladenački snažan, pograbi oveći kamen i gotovo trčeći donese ga do same obale potoka. Petar uzme nešto što bi se jedva moglo nazvati kamenčićem, te ga polako, s noge na nogu, ponese do potoka. Za njima se uputi i Isus, a kada bijahu opet zajedno, podiže on svoje oči k nebu, blagoslovi donesene kamenove i oni se u isti mah pretvoriše u kruh: jedan velik, a drugi sićušan, tako da je jedva pokrivao dio dlana ruke.

- Blagujte sada taj dar Božji, svaki svoje! - reče Isus.

Petar gotovo proplaka, no nekako se svlada i šutke poče grickati svoj krušac, kako bi ga što dulje uživao.

- Ne tuguj, Petre! - obrati mu se blago Isus. - Sada kad ste se malo okrijepili, za pokoru odnesite opet svaki po jedan kamen do vrha onoga brežuljka što je pred nama.

Petar brže-bolje zgrabi jedan oveći kamen, kao onaj Ivanov što je postao kruhom, naprti ga na svoja leđa i, klecajući i znojeći se, jedva jedvice stiže s njim do vrha brežuljka. Ivan, naprotiv, ovaj put ponese jedan manji kamen. Za njima dođe i Isus, te im se obrati:

- Sada sjednite svaki na svoj kamen, jer vam želim govoriti o kraljevstvu Božjem...

Petar ga, sav uzrujan, prekine:

- Gospodine, a što je s ovim kamenjem? Zar ga nećeš opet pretvoriti u kruh?

- Već ste se tjelesno okrijepili. Sada je vrijeme i za duhovnu okrepu, a onda ćemo potražiti neko prenoćište, jer i noć se već, eto, približava.

Petar je stisnuo zube da ne bi što nezgodnoga rekao i, suzdržavajući se da ne zaspi, slušao je Isusovu pouku. Nakon toga se upute da negdje prenoće. Srećom, vrlo brzo naiđu na neku seosku kuću, gdje Isus, pokucavši na vrata, zamoli domaćina:

- Prijatelju, noć pada, možemo li ovdje prespavati?

Kako mu se pričiniše pristojni ljudi, domaćin odgovori:

- Može! Imam ovdje uz našu sobu i jednu praznu, ima u njoj i nešto slame, pa se smjestite kako najbolje znate. No, upozoravam vas, nemojte glasno govoriti, jer zidovi su tanki i sve se kroz njih čuje. Svi mi slabo spavamo i ako nas probudite, štapom ću vas istjerati usred noći!

Isus, Petar i Ivan zahvale na to čovjeku, uđu u sobu, rasprostru slamu, te se po njoj blaženo protegnu. Budući "vratar neba", Petar, leže odmah do vrata, Ivan do suprotnoga zida, a Isus između njih. Tek što je prošlo samo nekoliko trenutaka, Petar poče tako snažno hrkati da su se tresli i vrata i prozori.

- A, tako! - reče srdito domaćin, pograbi štap što mu bî pri ruci, uleti u njihovu sobu i onako u tami odalami tim štapom prvoga do vrata.

Isus se u Petrovo ime počeo ispričavati, te obeća da će sada i sami na njega paziti, kako se to više ne bi dogodilo.

- Oprostite i vi meni - nadoda domaćin - no dogodi li se to opet, onda jao vama!

Kad je domaćin otišao, Petar, gladeći svoje bolne kosti, kaže Ivanu:

- Brate, promijenimo mjesta. Znam da prejako hrčem. Tamo podalje od vrata i uza sam zid neće se toliko čuti.

Ivan ne povjerova tim Petrovim riječima, pa mu odvrati:

- Ako sam dobro razumio, ovaj put bih ja zbog tebe morao dobiti batine!

- Ti si mlad i jak - utješi ga Petar - možeš i golemo kamenje nositi na svojim leđima, pa što je za tebe jedan mali udarac štapom? Da ti pravo kažem, nije to ni tako bolno kako misliš.

- Dosta! - umiješa se Isus. - U redu! Ti se, Ivane, premjesti na Petrov ležaj do vrata, a on će na tvoj do zida. Umorni smo. Laku vam noć.

I opet brzo pozaspaše. Ne prođe, međutim, ni nekoliko trenutaka, a Petar opet nastavi hrkati. To toliko rasrdi domaćina da sada pograbi još veći i prilično kvrgav štap, te potrča do njihove sobe. Putem je mislio: Malo prije izmlatio sam onoga do vrata, a sada ću onoga do zida. Moram biti pravedan. Svakome po malo...

Tako je Petar i ovaj put dobio batine.

Kada su ponovno ostali sami, Petar se obrati Isusu:

- Razumijem, razumijem! Moram se naučiti i na batine, jer nam je trpjeti na ovom svijetu. Ako je to put do neba, dobro mi i one došle!

Nakon toga zaspaše blaženim snom, pa i sam Petar.

* * *

Učimo se dok smo živi. Ako je to vrijedilo za sv. Petra, mnogo više vrijedi za nas. Samo, jesmo li toliko poučljivi kao on, koji je griješio i padao, no koji se znao kajati i dizati, sve dok nije postao tako jak i vjeran da je i život svoj dao za Isusa?